Josip Bobi Marotti – koji zbog svoje ljevičarske ideološke orijentacije nema ni najmanjeg razloga lagati – svjedoči kako je tadašnji intendant HNK, književni kritičar i ustaša Dušan Žanko, znao za prikupljanje pomoći partizanima i to tolerirao govoreći: “Slušajte, ja vas molim da vi vašu crvenu pomoć kupite malo više u tajnosti jer ću, kako se to zna, biti prisiljen stvar prijaviti! Dajte, rekao mu je, budite malo oprezniji’.
Marotti svjedoči i da je u kazalištu HNK bez ikakvih problema i neugodnosti glumila Leposava (Bela) Krleža. Ona je bila žena hrvatskoga književnika deklarirane lijeve, jedno vrijeme čak i komunističke orijentacije Miroslava Krleže, koja je bila srpskoga porijekla.
Daju li ove činjenice Bobi Marotiija znanstveni izazov povjesničarima na historiografsko proučavanje područja kulture u NDH, s obzirom na dosadašnju pasivnost u tome? I ne samo NDH, već cijelog bremenitog 20. stoljeća od stvaranja prve Jugoslavije jer je kultura uvijek na ovim prostorima bila i sredstvo ostvarivanja političke dominacije.
Josip Bobi Marotti rođen je u Mariboru, u Sloveniji, 1922, a umro 2011. u Zagrebu. Godine 1941. upisao je glumačku školu, imao glumački angažman u HNK za vrijeme NDH, na kojoj je diplomirao 1943. nakon čega se priključio partizanskoj glumačkoj družini. Jedan je od osnivača današnjega Gradskog dramskog kazališta “Gavella” u kojemu je radio od 1953. godine, a nastavio je glumiti i nakon umirovljenja 1980. godine.
Predavao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nerijetko je nastupao i u Teatru &TD, a bio je i članom Glumačke družine “Histrion”.
Značajnije su mu uloge: Gregers (H. Ibsen , “Divlja patka”), Bobčinski (N. V. Gogolj, “Revizor”), Sadi (M. Držić, “Dundo Maroje”), Jago i Klaudije (W. Shakespeare, “Othello” i “Hamlet”), Kreont (Sofoklo, “Edip”), Hadrović, Štijef i A. Boltek (M. Krleža, “Vučjak”, “Kraljevo” i “U logoru”), Hamm (S. Beckett, “Svršetak igre”), General (J. Genet, “Balkon”), Svidrigajlov (F. M. Dostojevski, “Zločin i kazna”), Floki Fleche (R. Marinković, “Glorija”)…
Glumio je u televizijskim dramama (Z. Bajsić, “Varalice”, 1965.; J. Juvančić, “Maestrova smrt”, 1968. i dr.) i serijama (J. Marušić, “U registraturi”).
Pokojni zagrebački glumac slovenskoga porijekla Josip Bobi Marotti o
ratnome Zagrebu i svome angažmanu u HNK (koje se u vrijeme NDH zvalo
Hrvatsko Državno Kazalište) pripovijeda sljedeće:
” …Ja sam bio u glumačkoj školi, već sam u HNK igrao male uloge, a u proljeće 1943.,
prije no što ću otići u partizane, igrao sam i jednu od glavnih uloga. … U to vrijeme, intendant HNK Dušan Žanko na posao je stalno dolazio u ustaškoj uniformi. Ali, činjenice pokazuju da je on bio tolerantan. On je u jednoj prilici pozvao glavnog tajnika HNK, pokojnog Jožu Kavura, i rekao: ‘ Dakle, to je jedna nevjerojatna činjenica, ali je istina da je on to tako rekao. Ja sam bio đak druge godine glumačke škole, kad se tajnik drame g. Karasek razbolio. I Gavella je otišao intendantu Žanku, kojemu je rekao – čujte, imamo ovdje jednog malog, bokca, siromašan je: bi li on mogao zamijeniti Karaseka, da ga nekak’ malo platimo, znate, njega je Hitler prognao iz Maribora. Intendant je pitao je li dečko talentiran, jest, hoće li biti glumac, hoće. I sve je bilo u redu. I sama Bela [Krleža] je normalno igrala…”
(Feral Tribune, br. 1004/XXI, 17. prosinca 2004., 42.-43.)
S obzirom na javnu percepciju desetljetnog kulturnog rada za vrijeme NDH, javnost je začudila ova izjava lijevo orijentiranog glumca i umjetnika. Marotti – koji zbog svoje ideološke orijentacije nema ni najmanjeg razloga lagati – svjedoči, dakle, kako je tadašnji intendant HNK, književni kritičar i ustaša Dušan Žanko, tolerirao prikupljanje pomoći partizanima i kako je u kazalištu bez ikakvih problema glumila Bela Krleža, žena hrvatskoga književnika Miroslava Krleže, koja je inače bila srpskoga porijekla. U objavljenoj fotomonografiji Jutarnjeg lista Život u NDH ispod Žankove slike možemo pročitati sljedeće: «Intendant Hrvatskog državnog kazališta Dušan Žanko u kratkom je vremenu osovio kazalište na noge. Iako je bio vjeran ustaškom pokretu, sačuvao je brojne glumce srpskog porijekla i komunističke prošlosti». Dakako, navedene činjenice nisu sprječavale jugokomunističku (kvazi)historiografiju da Žanku poslije rata pripiše najmračnije epitete koji se čovjeku mogu pripisati i da njegovo ime povlači po blatu, piše hkv.hr.
Dušan Žanko u Jugoslaviji bio je nepoželjna osoba, nije se smio vratiti u Hrvatsku (Jugoslaviju) pod prijetnom zatvora ili čak smrtne kazne, te je umro u Venezueli 1980. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
