18. veljače 1945. Mostarska operacija – partizani pod znakom petokrake počeli velike pokolje žena, djece, svećenika i zarobljenika!

Foto: GettyImages

Sam Mostar je pao u ruke partizana 14. veljače 1945., a slijedeće dane i mjesece obilježili su veliki partizanski pokolji Hrvata i muslimana (danas Bošnjaka) u gradu i okolici.

Ovih dana su provokatori iz cijele BiH, pa i država bivše Jugoslavije s petokrakama i zastavama Jugoslavije došli provocirati preživjele žrtve partizanskih logora, kao i potomke žrtava koji su se suprotstavili tom komunističkom licemjerju.

‘Antifašisti’ u Mostaru ‘oboružani’ jugoslavenskim zastavama, Titovim slikama i zvijezdom petokrakom napadnuti od strane jednog dijela navijača?

 

 

Zašto je Mostar bio važan partizanima ?

Okosnicu obrane Mostara činile su 369. ‘Vražja’ divizija i 9. ustaško-domobranska divizija vojske NDH te razne manje posadne postrojbe njemačkog Wehrmachta, ukupno oko 15 000 vojnika.

Mostar je bio ključno uporište u njemačkoj obrambenoj ‘Zelenoj liniji’ na južnom krilu, koja je štitila povlačenje grupe armija “E” iz Grčke i Srbije, te odstupnica prema Sarajevu. Zbog toga je na Mostar krenula velika vojska od 45.000 partizana, a među njima je bio veliki broj Hrvata iz Dalmacije jer je Tito računao da bi time mogao otupiti oštricu obrane grada i okolice čiji vojnici i stanovnici Hrvati nisu bili skloni partizanima.

Glavni je udar počeo 6. veljače 1945. napadom na Široki Brijeg, a poslije njegova pada sljedeći dan, nastavio se prodorom prema Mostaru u koji su partizanske postrojbe ušle tek 14. veljače. Posvuda su se vodile žestoke bitke, pa su i gubici bili veliki. U izvještajima partizanskih zapovjednika često se spominje žestok otpor i čuđenje što im se predao mali broj domobrana. S obzirom da je Njemačka gubila rat, partizani su očekivali njihovu masovnu predaju, no vojnici NDH nisu odstupali sa svojih položaja. Kada je situacija za njemačko-ustaške snage postala beznadna, prema izričitoj naredbi Adolfa Hitlera krenulo se u povlačenje prema Sarajevu koji je, prema novom operativnom planu, trebalo držati pod svaku cijenu.

U pozadini Mostarske operacije krile su se mnoge ljudske tragedije.

 

Zastava pod kojom su partizani počinili najveće zločine nad civilima i zarobljenicima:

Slikovni rezultat za partizani tito

 

Partizanski pokolji – provedeni uz znanje i odobrenje Rankovića i Tita

Naime, još u sklopu priprema za Mostarsku operaciju, čelni čovjek OZNE Ranković je na teren u Hercegovinu poslao Uglješu Danilovića, koji je za tu prigodu doveden s više razine vlasti (čelnog mjesta Ozne za BiH i iz Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH)! Kako je pak Ranković u to vrijeme bio najbliži Titov pouzdanik, postaje jasno da je tolika briga jugoslavenskog komunističkog vrha da na terenu u Hercegovini ima probrane oznaše, bila vođena posebnim razlozima.

Nakon zauzimanja Širokog Brijega partizanski krvavi pir nastavljen je smaknućima svećenika u LjubuškomGradnićimaČitluku,  Izbičnu

Istoga dana, kada i u Mostar, partizani su ušli u obližnje Nevesinje. Sve Hrvate i Bošnjake koje su zatekli okupili su na jednom mjestu i streljali. Samo u tom događaju ubijeno je preko 30 ljudi, a narednih dana u Nevesinju i okolici ubili su najmanje 200 hrvatskih i muslimanskih civila. Valja istaknuti da je Nevesinje već od ljeta 1941. godine bilo pod genocidnim udarom četnika, a poslije i partizana, tako da je u toj župi ubijeno više od 50% Hrvata.

Četničko-partizanski genocid u Nevesinju – ubijeno više od 50% Hrvata

Odmah po ulasku u Mostar sastavljen je popis “sumnjivih” osoba koje je trebalo likvidirati, a “čišćenje” je počelo nekoliko sati potom.

Prva smaknuća počinjena su u Rodoču (ubijena 32 Hrvata jer su “pred partizanskim snagama pobjegli u Mostar”). Na Buni je ubijeno 12 žena i djece. S kamenom oko vrata bačeni su u Neretvu, piše poskok.info

Predvečer su iz samostana izvedena sedmorica franjevaca, vezana su žicom i na Čekrku ubijeni: provincijal fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar. Tijela su im bačena u Neretvu.

Partizanski zločini nastavili su se nesmanjenom žestinom i u narednim mjesecima. Ubijani su djeca, starci, intelektualci, svećenici…

Nakon bleiburške tragedije križni put doveo je mnoge Hrvate i muslimane do mostarskog zatvora Ćelovine. Partizani su je pretvorili u masovno mučilište i ubijallište. Preživjeli su svjedočili o svakodnevnim mučenjima i ubojstvima. Tijela ubijenih su najčešće bacana u jamu Bišina na Veleži u koju su bacana i tijela ubijenih civila Bošnjaka i Hrvata iz Nevesinja.

Među desecima mučenih i ubijenih nalazile su se i žene.

Zatvor Ćelovina u Mostaru odveo u smrt 3000 ljudi

Ideološko, a s njim i etničko, čišćenje Hercegovine od strane Partizana nikada nije sankcionirano. Što više, masovna ubojstva nedužnih ljudi neki i danas slave kao pobjedu nevješto skrivajući masovne etničke i ideološke zločine u plašt borbe na strani antifašizma.

No to nije bio kraj. Mostarska je operacija bila tek jedan od poligona (prije toga pokolji su zabilježeni u Dubrovniku) na kojem se uhodavao sustav zločina koji je svoj vrhunac imao na Bleiburgu i završetku rata na Križnim putevima smrti, u kojima je hrvatski narod doživio najveću tragediju u svojoj povijesti.

Svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavnog provođenja velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima bilo je na žalost i nekih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića.

Što ima žalosnije nego kada svoj narod ubijaju rođeni sinovi?

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/poskok.info