Nakon sloma obrane Vukovara dan ranije, na današnji dan 19. studenog 1991., JNA potpomognuta četnicima i srpskim milicijama ušla je u dio grada Vukovara koji se zove Borovo Naselje.
Borovo Naselje je tijekom Domovinskog rata postalo mjesto opjevano pričama o herojskoj borbi i nadljudskom otporu branitelja tog dijela grada. Zbog toga je hrvatska javnost pad Borova Naselja dočekala sa velikom tugom. Dio junaka Borova Naselja još je danima, do 23. studenog 1991., pružao otpor srpskoj vojsci u okupiranom gradu ne mireći se sa sudbinom pada voljenog grada.
Prilikom ulaska u taj dio grada zločinci su 19. studenoga 1991. ubili 51 osobu, a 115 zarobljenika iz Borovo Commerca odveli u nepoznatom smjeru. Još uvijek se traga za 48 hrvatskih branitelja i žitelja Borova Naselja koji su nestali na današnji dan prije 24 godine. Među njima je bila i 19-godišnja djevojka Jelena Pančić koja je odvedena u Borovo Selo odakle joj nestaje svaki trag (vidi potresan video prilog).
Narod.hr donosi svjedočanstvo jednog od zapovjednika Borova Naselja koje svjedoči o junaštvu branitelja tog dijela Vukovara.
Mirko Brekalo, pukovnik HV-a:
Borovo Naselje na koje se spaja Trpinjska cesta bilo je cijelo vrijeme opsade Vukovara obrambena točka od prvorazredne važnosti. Potrebno je nešto reći o muškarcima i ženama, koji su svojim junaštvom pokazali neuništivost hrvatskoga duha i opstojnosti hrvatskog naroda na ovim istočnoslavonskim prostorima. Puno je hrvatskih vitezova ovdje položilo svoje živote na oltar domovine. Pitamo se tko su ti ljudi, koji su prvi uzeli oružje da bi obranili svoje domove – to su istinski hrvatski borci, koji su za Lijepu našu domovinu dali najviše što se može – život podaren od Boga.
Bilo ih je odasvud: iz Vukovara, Vinkovaca, Đakova, Slavonskog Broda, Našica, Varaždina, Čakovca, Zagreba, Kraljevice, te iz Dalmacije, Like, Zagorja, Bosne i Hercegovine i dijaspore. Bili su to divni ljudi, a kao suborci neustrašivi, poznavali smo ih po imenima: Turbo, Šljoka, Krešo, Plavi, Kivi, Zolja, Drava, Grubi, Bik i drugi. Djela ovih ljudi govore sama za sebe, iza njih su ostale razbijene neprijateljske snage, groblja tenkova na Trpinjskoj i Borovskoj cesti, u Hercegovačkoj, Vinogradskoj, Bosanskoj i Vinkovačkoj ulici, u Budžaku i kod Doma tehnike.
Neprijateljska strana kaže za ove hrvatske borce da su provodili genocid, a u ovim redovima je bilo pored Hrvata i Srba, Mađara, Rusina i Ukrajinaca, Albanaca i drugih. Dan za danom držali su položaje, sve dok je bilo protuoklopnog oružja. Nikada ovdje ne bi neprijatelj se probio da je bilo naoružanja. Najteže je bilo kad im je na kraju trebalo reći „nemamo se čime više braniti“.
Danas se vrlo živo sjećam tih ljudi s velikom tugom u duši, kad su se pitali pogleda uprtih u nebo: „Bože a što sada?“ Mnogi su odvedeni u nepoznato: gardisti, policajci, civili, pa i ranjenici, samo zato što su branili svoj dom. Nestale su cijele obitelji i pojedinci, kojima je uzor bio hrvatski vitez Blago Zadro. Bilježimo neka od imena da nam ostanu u trajnoj uspomeni: Robo, Vjeko, Joja, Ćićo, Neno, Veso, Sućo, Šimun, Milan, Vinko, Ante, Škutur, Božo, Tomislav, Dragec, Ružica, Sabina, Mara, Vesna, Jelena i drugi. (preuzeto iz knjige Gdje su naši najmiliji?, Zagreb, 1996., str. 19)
Potresna tragedija Jelene Pančić, te majki i djece Borova Naselja na dan 19. studenoga 1991.:
