Hrvati iz Boričevca u noći između 1. i 2. kolovoza 1941. g. bili su prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza srpski pobunjenici ušli su u Boričevac, razorili ga i pobili preostalo stanovništvo te počinili strašne zločine i u okolnim mjestima.
Dana 2. kolovoza 1941. pobunjenici iz Lapca, Srba i okolnih sela uz poklike kralju Petru i otadžbini – zajedno oni s kokardama i oni s crvenim zastavama i petokrakama opljačkali su Boričevac i poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana koji nisu mogli poći do 15 km udaljena Kulen Vakufa. Razjarena rulja je na kraju zapalila sve kuće među kojima i župnu crkvu. Poslije rata na njihovoj zemlji su napravljene stočne farme, a od kamena od njihovih spaljenih kuća napravljene su staje. Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije (6. studenog 1941.) bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani ubili na okrutan način tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljen (A. Baković, Hrv. Martirologij, str. 601).
Ubijanju Hrvata u Lici i zapadnoj Bosni nije bilo kraja: Boričevac, Gornji i Donji Lapac, Brotnja, Poljica, Mišljenovac, Vrtoča, Krnjeuša, Grahovo, Drvar i sva sela koja su bila naseljena hrvatskim stanovništovm bila su zapaljena, a Hrvati poubijani na najokrutnije načine.
Bio je to pravi protuhrvatski ustanak koji je imao malo toga s borbom protiv vojnika tek stvorene NDH. Žrtve su bili civili, žene, starci i djeca koji se nisu spasili pred razularenom ruljom koja je ubijala i uništavala sve pred sobom.
Tako su pobunjeni Srbi 2. kolovoza 1941. godine upali i u selo Vrtoče, uhitili Josu Matijevića, trgovca i krčmara i njegovu ženu Mariju i oboje ubili, a njihove odsječene glave nabili na kolce na ogradu.
U Vrtoči su u to vrijeme živjele hrvatske obitelji s prezimenima: Marić, Matijević, Bužonja. U zaseoku Teočak – Dugopolje bilo je pet kuća hrvatskih Bićana. Nekolicina Vrtočana bili su pobjegli u obližnji Bjelaj.
U idućim je danima uslijedila pljačka, paljenje hrvatskih kuća i hvatanje i ubijanje Hrvata. Tako je u jednoj kući živ zapaljen slijepi starac Ivan Maričić. Ubijena je također i Anica Drobac vlasnica kavane koja je bila udana za Srbina.
Napad na susjednu Krnjeušu dogodio se nešto kasnije, 9. kolovoza 1941. Pobijen je i protjeran sav hrvatski živalj iz okolnih zaselaka: Zelinovca, Lastava, Vranovine, Selišta, Rustine, Risovca, Brda, Zapoljka, Cerovače, te određeni broj iz Vođeničkog kraja i ponetko iz već od četnika osvojene Vrtoče, valjda zbog lakše obrane, a što se prilikom četničkog napada pokazalo kobnim. U krnjeuškom kraju bilo je u to vrijeme 18 zaselaka u kojima su živjeli Hrvati – katolici, a samo 9. kolovoza ubijeno je na najokrutniji način više od 130 Hrvata koji nisu pobjegli pred „ustaničkim“ nožem.
U knjizi J. Jurjevića Pogrom u Krnjeuši navedena su imena 232 žrtave s područja župe Krnjeuša kojima je kasnije dodan još određen broj žrtava čije podatke su pokupili drugi istraživači i svjedoci zbivanja.
Dok još nisu bili poznati puni razmjeri krnjeuškog pokolja, navođen je podatak da je od tada poznatog broja žrtava bilo 35-toro djece do 7 godina, 14 djece od 8 do 12 godina, zatim 72 žene, od kojih su četiri bile pred porodom. Preživjeli stanovnici raselili su se diljem Hrvatske: oko Bjelovara, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i Županje.
Zagrebačka grupacija osnovala je početkom ovoga milenija svoju udrugu pod imenom:
„Zavičajna udruga Krnjeuša, kolovoz 1941. godine”. Jedino su ostala sjećanja preživjelih i dokumenti iz tog razdoblja sabranih u mnogim knjigama i zapisima.