Fra Dominik Mandić se rodio 2. prosinca 1889. u selu Liše kod Širokog Brijega. Tamo je, na Širokom Brijegu, završio osnovnu školu i pet razreda Franjevačke klasične gimnazije a preostale razrede zajedno s maturom (1910.) na Državnoj gimnaziji u Mostaru. Stupio je u Franjevački red 1906. a teološko obrazovanje dobio u Fribourgu (Švicarska) od 1910. do 1914. Tamo je 1912. postao svećenikom.
Rat ga je omeo da već tada (1914.) ne okruni svoje školovanje doktoratom pa je to učinio kasnije, 1921.godine.
Što je Mandić htio postići svojim povijesnim radom? Već kao mladić on je bio razočaran načinom kako su mnogi pa i najistaknutiji povjesničari pisali hrvatsku povijest. Iz njihova pisanja nisu se mogli nazrijeti ni pravi lik ni historijska uloga vlastitog hrvatskog naroda. Svodili su njegovu staru državu u uske granice hrvatskog primorja do Cetine na jugu i do planine Gvozda na sjeveru. Vojni i politički uspjesi starih hrvatskih vladara kao da za njih i nisu postojali, a njihova kulturna ostvarenja za te povjesničare bila su vrlo skromna; golem dio naših starih isprava neki od njih proglasili su krivotvorinama. Hrvati u prošlosti kao takvi, kao zaseban narod, kao da i nisu postojali.
Potrebno je istaknuti da je ta povijest umnogome bila pisana pod utjecajem i zanosom jugoslavenskih ideja krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dok je za vrijeme komunističke Jugoslavije povijest bila strogo totalitaristički usmjeravana društvena znanost.
Mandić je odlučio postupiti drukčije. Nasuprot brojnim i velikim autoritetima (Račkom, Jagiću, Šišiću, te – u najnovije vrijeme – Nadi Klaić, da o Srbima i ne govorimo) on prikazuje staru hrvatsku povijest svjestan njezine veličine.
Crvena Hrvatska – je li postojala zaboravljena stara Hrvatska?
Najprije je istaknuo da je stara hrvatska država bila daleko veća: nije se sastojala samo od uskog pojasa uz more do Cetine na jugu, nego se protezala duž gotovo cijelog istočnog Jadrana. To je Crvena Hrvatska koja je bila sastavni dio stare Hrvatske; na sjeveru ona ne seže tek do planine Gvozda nego daleko sjevernije, sve do Drave i Dunava.
Crvena Hrvatska je po obradbi i posebnom produbljivanju dokumenata bez sumnje jedno od najizvornijih i najsnažnijih Mandićevih djela. On ide tragom dokumenata, skupljenih od Carigrada do Chicaga, od Baltika do arapskih izvora u Africi, i pošto ih je kritički provjerio i ocijenio, svrstava ih lakoćom literarnog pripovjedača u ovu knjigu, koja se čita kao roman. U vrijeme, kada se hrvatska povijest naukovno iskrivljuje, a njene tekovine sistemski omalovažavaju, Mandićeva Crvena Hrvatska, otkrivajući veliku i pravu hrvatsku povijest na temelju izvornih isprava, dolazi kao objavljenje sadašnjem i budućem naraštaju.
Pop Dukljanin dijelio je koncem XII. ili početkom XIII. vijeka Hrvatsku na »Bijelu« i na »Crvenu«. »Bijela«, koja se također zvala donja Dalmacija (Croatia Alba, quae et inferior
Dalmatia dicitur), protezala se od mjesta Dalma (Duvno?) do Vinodola, a »Crvena«Hrvatska ili gornja Dalmacija (Croatia Rubea,quae et superior Dalmatia dicitur), od istog mjesta prema jugu sve do Drača u današnjoj Albaniji.
Hrvati se nisu (barem u Bijeloj Hrvatskoj) pokrstili tek u 9. st. nego već sredinom 7. stoljeća. Nastupali su kao kršćanska država s prepoznatljivim imenom i likom već u tim ranim stoljećima pa se tako njihova prošlost mora promatrati drugačije. Prvi su prihvatili kršćanstvo i pismenost, razvili samostalan odnos prema drugim državama, imali svoje samoniklo unutarnje uređenje i započeli vrlo rano svoj kulturni razvoj. Kasniji tragični događaji (tursko osvajanje i dugotrajno vladanje te prodor Vlaha zajedno s djelovanjem Pravoslavne crkve) istanjili su hrvatsko narodno biće i sveli ga na samo dio nekadašnje veličine.
“Etnička povijest Bosne i Hercegovine” – zašto su mrzili knjigu o hrvatstvu stare Bosne?
Kada je 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Franjevačkog reda omogućio desecima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši starješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i znanstvenom radu.
Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj povjesnici (koju bi bilo lako pobiti i ismijati), govori dovoljno jasno činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, «Etnička povijest Bosne i Hercegovine», bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik toga teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u SFRJ – tolik je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podatcima o hrvatstvu stare bosanske politike, a što bijaše noćnom morom aktera srbizacije i muslimanizacije suvremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj povijesti BiH.
Mandić kao povjesničar ima neospornih odlika. Znao je pronaći izvore da potkrijepi svoje tvrdnje te ih vješto tumačiti. Neke je izvore i objelodanio a mnoge je, ponekad i doslovce, naveo u bilješkama ispod teksta. Njegovo izvrsno vladanje latinskim a dobro vladanje grčkim i modernim jezicima, njegovo odlično poznavanje crkvenog ustrojstva i snalaženje u arhivskoj građi daju mu znatnu prednost pred mnogim historičarima. Njegovo izlaganje čistim hrvatskim jezikom kristalno je jasno, pregledno i zanimljivo.
Glavna djela Dominika Mandića su: «Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda», «Bogumilska crkva bosanskih krstjana», «Crvena Hrvatska», «Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH», «Etnička povijest Bosne i Hercegovine». Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.
