Četnički pokret uistinu je zločinački i genocidni pokret jer u svome državno- političkom cilju ima stvaranje Velike Srbije, etnički čiste države u kojoj mogu živjeti isključivo Srbi.
Četništvo je vječno živo u Srbiji, a dokaz tome je da je genocidna načela Draže Mihailovića proveo pola stoljeća kasnije još jedan velikosrpski zločinac Slobodan Milošević. A i nakon Miloševića, pravi i neskriveni Šešeljevi četnici za sjeli su na čelo Srbije: Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić.
Upravo je moderna Srbija 90-ih na čelu sa ‘voždom’ Slobodanom Miloševićevim realizirala genocidne planove Draže Mihailovića iz II. svjetskog rata, te provela genocide u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu nad Hrvatima, Albancima i Bošnjacima. Preko 2 milijuna ljudi doživjelo je etničko čišćenje od strane srpske vojske, uz logore, mučenja, silovanja i desetine tisuća ubijenih samo zbog toga jer nisu srpske nacionalnosti.
U srpskom narodu riječ vožd, kojim je nazivan Slobodan Milošević, ima vrlo snažno značenje. “Vožd” nije isto što i “vođa”, prije svega zato što vožd uvijek ima samo pozitivno značenje. Riječ je svakako o tituli predvodnika naroda, ali ona ima i mnogo dublje značenje. Vožd je onaj ko vodi narod bilo u duhovnom, bilo u ovozemaljskom, fizičkom smislu, onaj na koga se ugledaju i tko služi kao uzor u svakom aspektu života, oiše dnevno.rs. Vožd Milošević na čelu Republike Srbije proveo je planirani genocid Draže Mihailovića. I to vrlo brutalno i nemilosrdno, baš kako je Draža Mihailović zapovjedio.
Vrhovni zapovjednik četnika i ministar obrane vlade Jugoslavije, general Jugoslavenske vojske, Draža Mihailović, u svojoj Instrukciji, od 20. prosinca 1941., poslanoj četničkim zapovjednicima u Crnoj Gori, a koja je prenošena među četničkim zapovjednicima na području BiH i Hrvatske, kaže da je ‘cilj borbe četničkog pokreta s kraljem Petrom stvoriti Veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, BiH, Srijema, Banata i Bačke ‘.
Projekt je zamišljao etnički čistu Veliku Srbiju u okviru Jugoslavije
Prema Moljevićevom projektu iz lipnja 1941. u Velikoj Srbiji koja bi bila dio obnovljene Jugoslavije hrvatska federalna jedinica bila bi teritorijalno svedena na “ostatke ostataka”, te je u ovome velikosrpska posesivnost za hrvatskim povijesnim i nacionalnim teritorijima dovedena do vrhunca u svojim dvostoljetnim težnjama i planovima. Ova težnja velikosrpske politike za hrvatskim teritorijima ostala je konstanta desetljećima do danas. Raspadom Jugoslavije se ponovno nastojalo velikosrpskom agresijom 1991.g. i krvavim petogodišnjim ratom hrvatsku državu teritorijalno umanjiti. Ali ne zaboravimo, inicijalnoj kao dio Jugoslavije, jer je ta krvava tvorevina ugašen tek 2003. godine kada je Srbija u vidjela da od njenog imena više ne može imati koristi.
Naglašavanje teze da svi Srbi trebau živjeti u jednoj i istoj državi (ideal tip bila je Jugoslavija pod srpskom dominacijom op.), da se Velika Srbija prostire na sve one teritorije, na kojima živi i jedan Srbin, otvaralo je procese genocida ili “etničkog čišćenja” nesrpskih naroda i nacionalnih manjina s tih teritorija. Već u ljeto 1941. godine takve prijedloge formulirao je Beogradski četnički komitet, a ti prijedlozi bili su u rujnu iste godine dostavljeni i jugoslavenskoj emigrantskoj vladi. Dakle, iz zamišljene Velike Srbije trebalo je silom protjerati oko 2,675.000 stanovnika, od toga oko milijun Hrvata i pola milijuna Nijemaca.
Što se tiče razgraničenja s Hrvatima, predlaže da treba zaposjesti navedene teritorije u Moljevićevoj Homogenoj Srbiji čim se zato ukaže mogućnost i “očistiti je pre nego li se iko pribere”. Zanimljivo da je taj faktor ‘blitzkriega’ i otvorenog napada na Hrvate, kako je priželjkivao Draža Mihajlović, provela Srbija na čelu sa Slobodanom Miloševićevim. To potvrđuje identične nacionalne politike Draže Mihailovića i Slobodana Miloševića prema Hrvatima. I nisu oni jedini, istovjetno pročetnički i velikosrpski su ‘disali’ svi srbijanski vođe u 20. stoljeću, od Karađorđevića, Aleksandra Rankovića, te kasnije Tomislava Nikolića i Alejsandra Vučića.
Četnička koncepcija Velike Srbije, unutar ili izvan Jugoslavije, uvijek je bila građena na osnovi i obnovi monarhije iz dinastije Karađorđevića.
Slobodan Milošević proveo genocidne planove Draže Mihailovića
Danas, u 2019. godini, svjedoci smo agresivnih, prizemnih, podmuklih i vulgarnih napada i kleveta najniže vrste što kontinuirano stižu iz Srbije, a naročito su izraženi u vrijeme kad Republika Hrvatska obilježava obljetnice svojih osloboditeljskih vojnih operacija (Bljesak, Oluja) i slavi državne blagdane vezano za samostalnost. To nije nikakva novost već konstanta koja traje čitavo vrijeme od stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Hrvate za „genocid“ i „najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugog svetskog rata“ prozivaju ortodoksni velikosrpski fašisti, sljedbenici krvnika Slobodana Miloševića i ratnog zločinca Vojislava Šešelja među kojima kolo vode akteri zločinačke agresije iz 90-ih godina koji bi u skladu sa svojim ratnim „zaslugama“ trebali sjediti u zatvoru, a ne vladati Srbijom. Spomenimo samo ova zloglasna imena iz doba agresije na Hrvatsku: Nikolić, Dačić, Vučić i Aleksandar Vulin. Dok se kod ove prve trojice javno zna njihovo otvoreno četništvo u vrijeme agresije na Hrvatsku, za Vulina se ne zna da je kao mladić bio član zloglasnog Saveza Komunista-Pokreta za Jugoslaviju kojeg su utemeljili upravo mozgovi koji su organizirali, vodili i realizirali opći vojni napad i razaranjem Hrvatske – general Veljko Kadijević i admiral Branko Mamula. Ta dva Srbina iz Hrvatske bili su inicijator i i provoditelji planova KOS-a koji je samo postavio Miloševića na čelo Srbije da provede ono što je JNA i KOS planirao – uništenje i nestanak Hrvatske.
Područja označena crvenom bojom u Hrvatskoj i BiH doživjela su genocid od Srbije i JNA:
Photo: wikipedia.org
Što se tiče formalnog srbijanskog vikanja i urlikanja o antifašizma, iza današnjeg lažnog “antifašizma” krije se njegova suprotnost: velikosrpski fašizam u svojim najcrnjim oblicima i pokušaj skrivanja masovnih zločina genocida počinjenih u ime “Velike Srbije”, o čemu na jednom mjestu u svojoj knjizi piše i prof. dr. Vesna Pešić, sociologinja i političarka građanskog usmjerenja koja se od početka protivila Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici u okviru “Beogradskog kruga” – koji je, nažalost, ostao na marginama društvenog života:
“Kada su se ljudi preobratili pod Miloševićem, oni su postali srpski Srbi, na koje smo bili zaboravili, a to su oni iz prošlosti koji su govorili o ‘ujedinjenju ili smrti’. Mislim da je to suština: Milošević se vratio Stevanu Moljeviću i idejama o velikoj Srbiji, odnosno tom ‘starom željezu’, iz koga se svaki čas vadi po neki ‘novitet’. I sada se ta četnička priča održava zato da bi se opravdali nacionalistički ratovi za teritorije i prikrila glavna tema – počinjeni zločini i genocid.”
Pojava Slobodana Miloševića nije bila slučajnost. Njega je iznjedrio dominantni velikosrpsko-četnički široki krug ljudi u KOS-u, JNA, akademiji, kulturi i politici. Slobodan Milošević je ‘izronio na površinu’ kao onaj koji konačno treba realizirati ideju Draže Mihailovića, a koja dominira srbijanskim društvom i prije njegovog rođenja i pojave četnika, već više od 150 godina – stvoriti Veliku Srbiju.
U Jugoslaviji ili izvan nje.
Da nije bio Slobodan Milošević, ideje Draže Mihailovića realizirao bi netko drugi.
Da nije bilo Draže Mihailovića u II. svjetskom ratu, na čelu četnika bio bi netko drugi.
Četništvo i njegova zločinačka ideologija je jednostavno konstanta u Srbiji.
