20. rujna 1991. Zločini agresorske srpske vojske – stotine zrakoplova, tisuće tenkova i topova razarale su goloruku Hrvatsku

Srpska vojska je doslovno na svakom dijelu teritorija koji je okupirala u Hrvatskoj 1991. godine počinila djela ubijanja, mučenja, silovanja, osnivanja logora za civile, etničkog čišćenja, paljenja sela, rušenja crkava i groblja, kao i masovna ubijanja, silovanja i mučenja. Sve to činila je naoružana do zuba, naspram gotovo golorukih b

Dana 20. rujna 1991. poginuo je jedan od junaka Domovinskog rata Luka Andrijanić. Taj golobradi 19-godišnjak, koji je tek završio srednju školu, bio je prvi gardist koji je srušio zrakoplov neprijateljske JNA u Vukovaru, krajem kolovoza 1991. godine. Dan kasnije, dogodilose slavno rušenje dva neprijateljska zrakopolova u bitki za Šibenik, poznato javnosti pod usklikom presretnih branitelja „Obadva! Obadva! Oba su pala!“

Agresiju Srbije na Hrvatsku hrvatski narod je dočekao praktički goloruk, tek sa pješačkim naoružanje, nešto protuoklopnih i protuavionskih sredstava, nešto malo minobacača i lakih topova, bez ijednog tenka i zrakoplova.

Na drugoj strani, procjenjuje se da je JNA uoči Domovinskoga rata raspolagala s 489 borbenih zrakoplova, 214 naoružanih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, 1863 tenka, oko 3760 oklopnih transportera i BVP, 19.029 topničkih cijevi – od toga 1799 protutenkovskih topova, 4200 netrzajnih topova, 64 minobacača, 1934 oruđa “teškog” topništva, 250 samohodnih topova, 4286 protuavionskih topova, 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan) te velikim brojem osobnoga naoružanja.

Sve to silno naoružanje srpske vojske (JNA, dragovoljci-četnici iz Srbije, BiH i Crne Gore, četnici i ‘teritorijalci’ iz Hrvatske) sručilo se na Hrvatsku i hrvatski narod. Njihov cilj nije bio samo osvojiti hrvatske gradove i mjesta, kao Vukovar ili Dubrovnik, već pri tome pobiti, mučiti i raseliti cjelokupno hrvatsko stanovništvo na tim područjima.

Nešto do tada neviđeno u Europi, jer tako nešto u svojim osvajanjima nisu radili niti njemački nacisti, talijanski fašisti ili sovjetski komunisti.

Planirani i provedeni genocid u Hrvatskoj, a kasnije u BiH i Kosovu, imao je jedan odvratan i normalalnom čovjeku potpuno strani cilj – napraviti etnički čisti srpski teritoriji iz kojeg je pobijeno i prognano sve ne-srpsko stanovništvo.

Agoniju je povećao i embargo UN-a na uvoz oružja Hrvatskoj zbog obrane svog naroda i zemlje, a u svemu je veliku ulogu imao Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije u vrijeme napada na Hrvatsku. Lončar nikada nije odgovorio na pitanja koja je trebao postaviti DORH u svezi tog događanja koji je imao tragične posljedice za Hrvatsku.

U rujnu su Hrvati krenuli u osvajanje vojarni JNA što je dalo veću količinu naoružanja braniteljima, te prve tenkove za borbu s neprijateljima.

Premda su Srbi uvijek dominirali u saveznoj vojsci, te su već 1945. Sa Crnogorcima činili 2/3 zapovjednog kadra, nakon Titove smrti dolazi do još veće srbizacije JNA. Kad je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je potpuna srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije.

I JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma.

U ime očuvanja jugoslavije, do zuba naoružana, formalno srbijanska JNA, kreće u okupaciju Hrvatske i ubijanje Hrvata. U tome ima pomoć tisuća četnika iz svih dijelova Jugoslavije i desetina tisuća naoružanih Srba iz Hrvatske koji su se pridružili pokolju i bili glavni okidač za genocid nad hrvatskim narodom.

General JNA Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.

Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

Danas nakon 30 godina situacija u Srbiji je ista. Potpuno negiranje krivnje za rat, zločina i genocida, ismijavanje iz žrtve Vukovara i Škabrnje, te potpuna nacionalistička i četnička euforija vlada već godinama. To se osobito povećalo od kada su na čelo Srbije došli dvojica četnika i ratnih huškača – Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić.

Srbija pokušava diplomacijom, lažima i ucjenama promijeniti istinu o Domovinskom ratu, a u tome joj se aktivno pridružuju pojedini mediji, nevladine udruge, pa čak i političari koji sjede u dvije najveće hrvatske stranke.

Al narod nikad zaboravit neće…

Srbija ide toliko daleko da čak negira genocid u Srebrenici, a kamoli u Hrvatskoj:

*Genocid: Kazneni zakon RH – članak 156. (ovo sve se dogodilo doslovno svugdje gdje  je srpska vojska osvojila teritorij u Hrvatskoj u agresiji 1991. godine)

Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.