Otključati mobitel, pristupiti aplikaciji, obaviti transakciju, potpisati dokument ili ući u stan koristeći se samo svojim otiskom prsta postalo je uobičajeno. Za tu lakoću funkcioniranja u suvremenom svijetu možemo zahvaliti Ivanu Vučetiću – izumitelju daktiloskopije, koji je rođen na današnji dan 1858.
Individualnost svakog ljudskog bića
Jedinstveni kod, po kojem smo unikatni u cijelom univerzumu za sva vremena i po kojem će nas nepogrešivo identificirati sve institucije svijeta, dobili smo dok još i sami nismo bili svjesni da ga imamo.
Otisci prstiju počinju se oblikovati u maternici između 13. i 19. tjedna trudnoće. Stvaraju se kombinacijom gena (zato neke obrasce dijelimo s članovima obitelji i moguće nas je genetski povezati) i čimbenika okoliša (položaj u maternici, duljina pupčane vrpce, protok krvi, prehrana u trudnoći…) Od kada su formirani, otisci se ne mijenjaju. Čak i kod ozljeda, ako nisu izrazito velike, otisci prstiju ostaju neuništivi. Svaki čovjek ima drugačiji otisak prsta, pa čak i identični blizanci. Svaki prst ima jedinstveni otisak.
Glavne karakteristike otiska prsta su: nepromjenjivost (od začeća do smrti), jedinstvenost (za svakog pojedinca) i beskrajna raznolikost. To su ujedno i tri osnovna načela daktiloskopije koje je, uz tri skupine papilarnih linija (lukove, zamke i krugove), prvi utvrdio britanski antropolog Francis Galton (Finger prints, 1892.).
Ivan Vučetić je prvi koji je razvrstao otiske prstiju lijeve i desne ruke po grupama, dao im klasifikacijske oznake i izradio obrazac za metodu 10 prsta te to primijenio u praksi. Svoj je sustav objavio u knjizi Sistem identifikacije, 1896., koju je sam financirao, kao i druge svoje knjige, istraživanja i promociju svoje metode.
Rođeni Hvaranin
Ivan Vučetić rodio se u Hvaru 20. srpnja 1858. u obitelji Viktora i Vincente r. Kovačević kao najstariji od 11-ero djece. U popis rođenih upisan je kao Giovanni Antonio Vucetich. U očevoj je radionici izučio bačvarski zanat, no njegova će se životna uloga ostvariti na svjetskoj pozornici i ostaviti neizbrisiv otisak u čovječanstvu.
Franjevac Bonagracije Marojević osnovao je učiteljsku školu na Hvaru. On je bio visokoobrazovani čovjek, cijenjen kao učenjak i crkveni čovjek, njegovu su školu pohađali i učenici sa susjednih otoka, te Zadra, Trogira, Splita. Tu je školu pohađao i Ivan Vučetić u kojoj je stekao široku naobrazbu, naučio njemački i talijanski jezik, stekao prva muzička znanja. Vučetić se cijeloga života bavio skladanjem, svirao je klavir. U Argentini će 1900. osnovati policijski orkestar. Skladao je polke, valcere, koračnice, a najpoznatije mu je djelo mazurka za glasovir Ayes de un alma.
Služio je u austrougarskoj mornarici u Puli od 1880. do 1884. Izvori navode da je s otoka otišao zbog velikog siromaštva „trbuhom za kruhom“ kao mnogi u to doba. S mlađim bratom Martinom i nekoliko prijatelja 24. veljače 1884. najvjerojatnije kao slijepi putnik uplovljava u Argentinu, priključivši se najbrojnijoj i najstarijoj hrvatskoj iseljeničkoj zajednica. Tamo će promijeniti ime u Juan Vucetich.
Per aspera ad astra
U početku je radio teške poslove, četiri godine kao zaposlenik državne tvrtke za javne radove kanalizacije i otpadnih voda u Buenos Airesu. Godine 1882. seli se u novoosnovanu La Platu te će se 14. studenoga 1888. zaposliti kao vježbenik u središnjem policijskom odjelu pokrajine Buenos Aires jer je bio pismen te znao španjolski i talijanski jezik (poslije će naučiti i francuski). Njegov će potencijal i genijalni um početi dolaziti do izražaja. Godine 1889. postaje šef Ureda za statistiku. U ožujku 1891. pokrenut će mjesečnik Statistički bilten (Buletin Mensual de la Estadistica). A 15. srpnja 1891. načelnik policije povjerit će mu zadaću osnivanja službe za primjenu Bertillonove antropometrije. Alphonse Bertillon, francuski policajac i istraživač, stvorio je identifikacijski sustav zasnovan na fizičkim mjerenjima (uspoređivanje visine tijela, dužine ruku, stopala, veličina glave, …). Antropometrija je bila prvi znanstveni sustav kojim se policija koristila za identifikaciju kriminalaca, iako ne uvijek precizna.
Uviđajući nedostatke Bertillonova sustava i koristeći se dotadašnjim postignućima u području daktiloskopije (proučavajući sve dostupne zapise o toj temi od Kine do Galtona), Vučetić razvija svoju tehniku uzimanja otisaka, daktiloskopski fiche (karton, dokument). Konstruirao je drvenu spravu 1899. – daktilonom s deset otvora za prste lijeve i desne ruke u koju se umetao osobni karton (fiche) i kojom se se otisci arhivirali i tako postali sustavno dostupni. Svi su dijelovi daktilonoma bili pomični, slova A, E, I i V bila su oznake za palčeve, a brojke 1, 2, 3, 4 za ostale prste. Pomičući ključeve na spravi uspio je dokazati 1 048 576 mogućih kombinacija u primarnim klasifikacijama. Daktilonom je nosio i na svjetsku turneju.
Svoj je sustav nazvao ikonofalangometrija (trag prstiju). Godine 1891. formirao je Registar ikonofalangometrije, gdje je pod rednim brojem jedan naveden Julio Torres kojega je daktiloskopirao na tzv. fichu (karton). Time je osnovana prva desetoprstna zbirka.
Njegova je formula brojeva i slova (pisana u obliku razlomaka) osiguravala potpuno, nedvojbeno i sigurno utvrđivanje identiteta osobe pomoću papilarnih linija.
Vučetićeva je metoda u počecima nailazila na otpor (ukinut je ured za identifikaciju, zabranjeno je djelovanje te službe u zatvorima, Vučetiću je naređeno da treba raditi po Bertillonovom sustavu; osporavana mu je izvornost desetoprstne daktiloskopije…). No zbog neosporne preciznosti metode, ona je polako ulazila u upotrebu. Na prijedlog argentinskog matematičara Francisca Latzine Vučetić je svoju metodu preimenovao u daktiloskopija (dactilo – prst, skopein – gledati). Idućih je godina Vučetić ustrojavao identifikacijske urede po zatvorima argentinskih gradova.
Slučaj iz anala svjetske kriminalistike
Inspektor Eduardo M. Alvarez 1892. na poziv lokalne policije koja nije uspjela riješiti slučaj dvostrukog ubojstva dolazi u mjesto Necochea. Alvarez pokušava riješiti slučaj ubojstva šestogodišnjeg dječaka i četverogodišnje djevojčice u njihovoj u kući. Njihova majka Francisca Rojas (27) imala je posjekotine na vratu. Glavni osumnjičenik bio je Pedro Velasquez, stariji, siromašni radnik na obližnjem ranču. Rojas je tvrdila da je Velasquez bio zaljubljen u nju, a kada mu ona nije uzvraćala ljubav, zaprijetio joj je da će joj oduzeti ono što joj je najdraže. Velasquez je uhićen i nemilosrdno ispitan. Negirao je krivnju. Alvarez će otkriti da Valasquez ima alibi, a da Rojas ima ljubavnika koji joj je rekao da je neće oženiti zbog njezine nezakonite djece. Pretražuje mjesto zločina te nalazi osušene krvave mrlje na vratima, otiske prstiju, koje šalje Vučetiću jer je znao za njegovu novu metodu. Vučetić utvrđuje da su otisci majčini koja na kraju i priznaje zločin. To je prvo ubojstvo koje je riješeno uz pomoć otisaka prstiju nađenih na mjestu zločina.
Vučetićev sustav
Nakon što su još dva slučaja riješena uz pomoć Vučetićeve metode, vlada pokrajine Buenos Aires 1. svibnja 1893. objavljuje da se uz sustav antropologije uzimaju i otisci prstiju. Od 1. siječnja 1896. u Argentini se napušta antropometrija te se kao službeni uvodi Generalni registar građana temeljen na daktiloskopiji. Dana 4. listopada 1902. pokrajinski Vrhovni sud naređuje da se u svim kaznenim postupcima zatraže podaci iz Ureda za identifikaciju. Odlukama policijskih vlasti u Argentini i susjednim zemljama 1905. prihvaćen je Vučetićev prijedlog o uvođenju posebnog identifikacijskog lista sa svim podacima o osobi (cédula de identidad). Akademija znanosti u Parizu 1. srpnja 1907. objavljuje da se daktiloskopska metoda Ivana Vučetića čini najjednostavnijom.
Ivan Vučetić u ožujku 1901. prvi put na znanstvenom kongresu izlaže svoj daktiloskopski sustav koji će se postepeno uvesti u uporabu u cijelom svijetu pod nazivima argentinski ili Vučetićev sustav, vučetićevizam, vucetichisme.
Godine 1904. objavio je svoje najznačajnije djelo „Dactiloscopia comparada“ (Usporedna daktiloskopija). Iste je godine i u Zagrebu počelo daktiloskopiranje zatvorenika.
U Argentini će mu 29. siječnja 1909. biti dodijeljen naslov – vještak daktiloskopije. Vučetić je predložio taj naziv za to potpuno novo zanimanje.
Do tada je već dva put bio udovac (Delisa Damiani 1888., Lola Etcheverry 1903.) Treći se put oženio Marijom Christinom Flores. Imao je četiri kćeri (Maria Teresa, Maria Debora, Maria Teresita, Celia Josefina) i sina (Juan).
Svjetska znanstvena turneja
Uz jednokratnu financijsku potporu države, i svoje obitelji, 1912. kreće na znanstvenu turneju po Sjevernoj Americi, Aziji i Europi (18 zemalja, 43 grada). Drži predavanja i prenosi znanja iz daktiloskopije. U Kini drži niz predavanja ali i istražuje o drevnim načinima identifikacije. Saznaje da otisak prsta nije nikad korišten kao metoda identifikacije na Drevnom istoku već je izraz tradicionalnog običaja davanja svečanije forme nekoj ispravi. Kinesko ministarstvo pravde nudilo mu je velik novac da ostane u Kini i utemelji daktiloskopsku metodu za njihovu zemlju. Vučetić nije prihvatio ponudu.
U sklopu te turneje posjetit će i Hvar. Rodni ga je otok dočekao Hvarskom gradskom glazbom koja je izvodila pjesme koje je on skladao. Susrest će se s majkom, rođacima i prijateljima.
Iz Dalmatinske smotre (La Rassegna Dalmata) od 17. rujna 1913. na talijanskom jeziku: „Danas je stigao iz Hvara, svog zavičaja, gospodin Ivan Vučetić. Vrativši se u domovinu poslije 30 godina da vidi majku prvih dana siječnja ove godine i pošto je zatim posjetio Beč, poduzeo je jedno dugo putovanje studija. Posjetio je glavne gradove Indije, Indokine, Kine i Japana, odakle se je vratio u Evropu da posjeti prijestolnice glavnih država.“
Vrativši se u Argentinu, povlači se iz aktivnoga života, piše knjige i skuplja znanstvenu građu koju će pokloniti Fakultetu pravnih i društvenih znanosti Sveučilišta u La Plati, a koja će postati dio zbirke Policijskog muzeja koji će biti otvoren 1924. s Vučetićevom spomen-sobom, a Vučetić mu je bio ravnatelj.
Djela ostaju
Vučetić je umro 25. siječnja 1925. u svojoj kući u Doloresu, u Argentini istrošivši svoje životne snage i ne dočekavši ostvarenje još nekih zamisli koje nisu nailazile na razumijevanje institucija ili su bile ispred svoga vremena. Mnoga će svoja priznanja i poklone koje je dobio od stranih državnika prodati da bi se mogao liječiti. Pokopan je na groblju u La Plati, a sprovod je bio na državni trošak (prvi put Vučetić je dobio državna sredstva bez napora). Proći će još vremena da njegova metoda u potpunosti pobijedi političke interese i nadjača razne lobije i da dobije svoje mjesto pod znanstvenim suncem.
Vučetić je osnivač udruge Kap mlijeka, 1905., koju je osnovao da bi pomogao djeci stradalih policijskih službenika. Udruga je prerasla u veliku humanitarnu zakladu za svu nezbrinutu djecu.
Ivanu Vučetiću u čast
Još za života Vučetić je primio mnoga priznanja, nagrade, medalje, te je primljen u mnoga počasna članstva. Argentina i Hrvatska trude se obilježavati godišnjice rođena ili smrti svoga svjetski poznatoga izumitelja, organiziraju izložbe, podižu biste, imenuju institucije, izdaju poštanske marke. Neke od njih su: Policijska akademija osnovana 27. lipnja 1941. u Rosariju nosi ime Vucetich (Instituto en Criminalistica Juan Vucetich) kao i gradska četvrt s parkom u La Plati. O stotoj godišnjici rođenja ispred Daktiloskopskog odsjeka postavljena je bista na čijem je postolje isklesan otisak njegova desnog kažiprsta s tekstom: U čast i i uspomenu Juanu Vucetichu – stvaraocu argentinske daktiloskopije.
Centar za kriminalistička vještačenja MUP-a Hrvatske 1997. preimenovan je u Centar za kriminalistička vještačenja „Ivan Vučetić“ koji 1998. postaje punopravan član Europske mreže forenzičko znanstvenih instituta – ENFSI (European Network of Forensic Science Institutes). Godine 2008. Centar mijenja ime u Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“.
U gradskom parku u Hvaru 2014. godine postavljena je Vučetićeva bista s tekstom „koji je po parstu pripozna čovika“, a 2016. i podni mozaik „Otisak prsta“.
„Daktiloskopija je jedna od najsigurnijih i najraširenijih metoda utvrđivanja identiteta osoba, na temelju papilarnih linija na prstima, dlanovima i tabanima ljudi. Daktiloskopija je u današnje vrijeme općeprihvaćena znanstvena metoda i znanstvena disciplina kojoj je svrha raspoznavanje ili razlikovanje osoba, identificiranje osoba te znanstveno, odnosno fizičko i pravno dokazivanje identiteta osoba.“ (forenzika.gov.hr)
A na početku te definicije stoji Hrvat, emigrant u Argentini, čije je jednino formalno obrazovanje bilo ono koje je stekao u Marojevićevoj školi i koji je svojim radom, talentom za matematiku, logiku i statistiku, genijalnim umom, znanstvenom znatiželjom, upornošću, živošću Foranina gotovo kao samouki izumitelj usustavio metodu identifikacija koja je od početka bila genijalna i savršena, a koja se vremenom samo tehnički osuvremenjivala (npr. AFIS, automatski sustav za identifikaciju otiska prstiju). Ipak i danas ima onih koji otisak prsta formiran u maternici još uvijek smatraju nedovoljnim znanstvenim i pravnim dokazom identiteta osobe na kojoj je formiran.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
