20. srpnja 1917. Nikola Stojanović – srbijanske ‘preobrazbe’ između jugoslavenstva i četništva za uspostavu Velike Srbije

Nikola Stojanović
Foto: javno vlasništvo

Kroz lik Nikole Stojanovića, Srbina i vrlo značajne političke osobe koja je djelovala i na teritoriju Hrvatske vidi se širenje velikosrpstva od kraja 19. stoljeća u Zagrebu, zatim djelovanja u Jugoslavenskom odboru u vrijeme I. svjetskog rata do njegovog sudjelovanja u vodstvu četničkog pokretu 1941. godine.

Metamorfoze (preobrazbe) Nikole Stojanovića između jugoslavenstva i agresivnog velikosrpstva bila su konstanta mnogih Srbijanaca. Bila je to mimikrija kojom borio za probitke četništva u kojem je završio u II. svjetskom ratu. Na drugoj strani, politička naivnost Hrvata u suradnji s osobama kao Nikola Stojanović koštala su skupo hrvatski narod.

Krfska deklaracija je sporazum koji su 20. srpnja 1917. potpisali Jugoslavenski odbor iz Londona i vlada Kraljevine Srbije.

Član tog Jugoslavenskog odbora bio je Nikola Stojanović.

Tom deklaracijom se utvrđuje da će se stvoriti država pod imenom “Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca” kao “ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića”. Ideologijska osnova te države bila je u tezi da su Srbi, Hrvati i Slovenci “troimeni narod jedan isti po krvi, po jeziku govornom i pisanom, po osjećajima svoga jedinstva, po kontinuitetu i cjelini teritorija…”.

Kroz lik Nikole Stojanovića pratimo djelovanje srbijanske šovinističke kuhinje zavijene u ‘plemenite ideje jugoslavenstva’:

Prvo, kao mladić od 22 godine, Nikola Stojanović živi u Zagrebu. Malo je poznato da je zaplotnjačka imperijalna politika Velike Srbije, kao svoje središnje mjesto intelektualnog i političkog pokreta u Austro-Ugarskoj izabrala mađarski grad Novi Sad. Tu se u drugoj polovici 19. stoljeća razvijala velikosrpska škola, pa je stoga Novi Sad dobio među Srbima tog vremena ime ‘srpska Atina’. Novi Sad je bio strateški uzet, kao što uvijek Srbija proračunato radi, kao veliki grad u blizini Srbije s brojnom srpskom zajednicom.

Ali krajem 19. stoljeća središte velikosrpske agitacije se širi u Zagreb, posebno oko pravoslavne crkve u središtu grada (do sredine 19. stoljeća to je bila katolička crkva Svete Magdalene) oko Cvjetnog trga gdje se razvila široka političko-kulturno-vjerska djelatnost velikog broja novodoseljenih Srba u Zagreb.

Ovdje u Zagrebu je djelovao Srbobran, jedno od glasila koje je širilo velikosrpske ideje u Austro-Ugarskoj.

‘Ugroženost’ Srba i srpstva dominantna je ideja srpske politike napose od 1878. Od tada se vodi politika koja je kontrolirana iz Beograda i obuhvaća sve okolne zemlje: Makedoniju, Kosovo, Ugarsku, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu.

Srbobran – širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Na suđenju za pokušaj atentata na kralja Milana 1889. otkriveni su dokumenti iz kojih se vidjelo da je radikalska vlada u Beogradu kupila veliki broj najvažnijih novina u Europi da pišu u korist velikosrpskoj ideji.

Mediji i tiskovine su, uz diplomaciju, bile uvijek glavno sredstvo širenja velikosrpstva u svijetu.

U svom članku 1902. u Srbobranu pod nazivom ‘Do istrage vaše ili naše’, Stojanović pišše strašne stvari, te time nesvjesno kao mladi velikosrbin otkriva namjere Beograda, koje je ovaj uvijek vješto skrivao ili prikrivao pod tezom o „ugroženom Srbinu“.

Prethodno naglasivši kako

“…Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost… (…) ali su na putu da postanu srpska narodnost.”

Stojanović progovara i o onomu što Hrvate očekuje u budućnosti:

“Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam … Proces pretapanja niko ne može zaustaviti…”

(*Za citirane dijelove vidi: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1991., str. 100/104.; )

To je izazvalo bijes u Zagrebu, gdje su burni prosvjedi trajali danima, a stradale su i brojne radnje srpskih trgovina i obrta u središtu grada.

Drugo, Stojanovićevo djelovanje je nakon toga bilo prvenstveno prema dezintegraciji i rušenju Austro-Ugarske. Možda najvažniji detalj bio je da je Nikola Stojanović, hercegovački Srbin, jedan od glavnih osnivača Jugoslavenskog odbora, koji je djelovao u inozemstvu u vrijeme I. svjetskog rata kao protivnik Austro-Ugarske s namjerom njenog rušenja i uspostavljanja nove jugoslavenske države. Bila je to utopistička i idealistička ideja naivnih Hrvata, u kojoj je imao udjela i podržavao je veliki broj hrvatskih intelektualaca, osim određenih krugova oko starčevićanaca i dijelova Crkve na čelu s nadbiskupom Stadlerom.

Članovi Jugoslavenskog odbora bili su hrvatski, srpski i slovenski političari koji su se tijekom Prvog svjetskog rata nalazili u emigraciji. Prvi predsjednik Jugoslavenskog odbora bio je Ante Trumbić, a među članovima su bili F. Supilo, I. Meštrović, F. Potočnjak, D. Trinajstić, H. Hinković, N. Stojanović, M. Marjanović, N. Županič, D. Vasiljević, G. Gregorin i B. Vošnjak.

Treće, nakon završetka II. svjetskog rata, a vrijeme rada Mirovne konferencije u Versailleu 1919. godine, učestvovao je u delegaciji SHS, kao „ekspert“ za pitanje Bosne i Hercegovine. Što je tamo zastupao ovaj velikosrbin, umotan u plaštu jugoslavenstva, možemo samo pretpostavljati.

Četvrto, pred početak II. svjetskog rata Nikola Stojanović ponovno naglo od ‘Jugoslavena’ postaje radikalni velikosrbin i sudjeluje u osnivanju Srpskog kulturnog kluba u Beogradu 1936. godine, koji postaje središte veliksrpstva kao SANU pred Domovinski rat. Taj klub je okupljao značajne srbijanske političare i intelektualce i bio kasnije ‘mač i oštrica’ protiv Banovine Hrvatske. SKK postaje jezgra iz koje se razvila utjecajna velikosrpska mreža sa najekstremnijim stajalištima i programom usmejrenim protiv Hrvata.

Stojanović uoči rata postaje ban Vrbaske banovine sa središtem u Banja Luci, vrlo bitnom mjestu koje je bilo u planovima veliksorba nakon stvarana Banovine Hrvatske. Tako je Banja Luka i pred Domovinski rat postala mjesto agitacije agresivne velikosrpske politilke, te je danas središte genocidne tvorevine pod imenom Republika Srpska.

Peto, za vrijeme II. svjetskog rata Stojanović prilazi Draži Mihailoviću, nositelju genocidnih ideja velikosprstva prema planovima Stevana moljevića i radikalnih Srba. Postaje član Centralnog nacionalnog komiteta, najvišeg političkog četničkog tijela, u kojem su bili brojni poznati srbijanski političari i intelektualci, uz ostalo: Stevan Moljević (Homogena Srbija), Adam Pribičević, Dragiša Vasić, Pero Slijepčević (Valerijanov memorandum), Đuro Vilović i drugi.

Četnički centralni komitet zapovijedio protjerivanje 1.000.000 Hrvata s teritorija tzv. Velike Srbije!

Šesto, nakon rata prijavljuje se komunističkim vlastima, ali kao i brojni Srbi četničke orijentacije nije posebno kažnjen, a posebno ne ubijen kao mnogi hrvatski intelektualci tog vremena. Oduzeta mu je imovina, a smrt je dočekao u Beogradu 1964. godine kao slobodan čovjek.

Lik Nikole Stojanovića i njegove neprestane metamorfoze između jugoslavenstva i četništva jasan su primjer koji smo mogli vidjeti i na djelu Titovoj Jugoslaviji. Gotov preko noći, zadrti ‘jugolsaveni’ i branitelji Jugoslavije, postaju četnici, pa tako Srbe u Domovinskom ratu vode ljudi koji su zauzimali ključne pozicije u Jugoslaviji kao Slobodan Milošević, šef Komunističke partije, Blagoje Adžić, general JNA ili Vuk Drašković, šef kabineta Mike Špiljka u CK SKJ. Sam Vuk Drašković doživio je slične ‘metamorfoze’ kao Nikola Stojanović od komunista-jugoslavena preko četnika-velikosrbina do ponovnog jugoslavenstva danas. Što je prava istina, samo Drašković zna, ali da te metamorfoze nisu u interesu Hrvata – to je sigurno.

Na drugoj strani, hrvatski naivci su uvijek vjerovali ‘metmorfozama’ srbijanskih šovinista, ne koristeći pri tome zdrav razum i veliko negativno povijesno iskustvo sa Srbijom, kao i poigravanje pojmovima vezanim uz ideju jugoslavenstva, koja je u Srbiji uvijek neiskrena i vezana uz velikosrpstvo.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr