Engleski povjesničar Thomas Hugh bilježi da se ni u jednom trenutku europske, a možda ni svjetske povijesti nije očitovala tako velika mržnja prema Crkvi i njezinim ustanovama kao tijekom građasnkog rata u Španjolskoj. Bilo je to djelo mržnje ljevičara, a osobito ekstremističkih komunista od kojih je veliki broj bio i iz bivše Jugoslavije.
Blizu Valencije u Španjolskoj ubijeni su blažena Anđela sv. Josipa (Francesca) Lloret Martí i četrnaest djevica i mučenica; ona je bila vrhovna poglavarica, a ostale su bile redovnice Kongregacije kršćanske nauke te su pretrpjele mučeništvo zbog vjere u Krista u progonu protiv Crkve koji je izbio tijekom građanskog rata.
Svaki je rat veliko zlo. Povijest dvadesetoga stoljeća kao da je sva prožeta ratovima i mržnjom koji su paradoksalno započinjali iz navodne želje za slobodom. Španjolski građanski rat povijest smješta u vrijeme od 1936. do 1939. godine. Dolaskom na vlast liberalističkih i komunističkih snaga započeli su sustavni progoni vjernika Katoličke crkve, osobito svećenika, redovnika i redovnica. Engleski povjesničar Thomas Hugh bilježi da se ni u jednom trenutku europske, a možda ni svjetske povijesti nije očitovala tako velika mržnja prema Crkvi i njezinim ustanovama kao tijekom toga rata.
Zakonske odredbe nisu izričito zabranjivale vjersku praksu i aktivnosti, ali su uvele takav režim koji je smjerao potpunom uništenju Crkve. Ukinut je isusovački red, donesen zakon o razvodu braka, zabranjeno je isticanje svih vjerskih simbola u školama, a svećenicima i posvećenim osobama bilo je zabranjeno poučavanje djece. Vrhunac je bio zakon “o ispovijestima i vjerskim zajednicama” koji je ne samo ograničavao vjersku praksu već je redovničkim zajednicama onemogućavao svagdašnji život.
Sustavne i lažne optužbe Crkve i crkvenih osoba poput onih da sestre Kćeri Marije Pomoćnice ubijaju djecu otrovnim bombonima, da postoje groblja djece fratara i sestara, o ubojstvima koja su navodno počinili svećenici i skladištima oružja. Čitava je knjižnica protukatoličkih naslova, knjiga i brošura u kojima se prikazivalo Crkvu kao protivnicu ljudskih sloboda i republikanskog državnog uređenja. Sve te optužbe u dnevnom tisku dovele su do katastrofalnih posljedica. Svećenici, redovnici i redovnice izvođeni su pred sud i samim tim što su odabrali taj poziv, mogli su biti proglašeni krivima i osuđeni na smrt.
U takvim uvjetima mnogi vjernici laici i posvećene osobe posvjedočili su svoju pripadnost Kristu i Katoličkoj crkvi hrabrim svjedočenjem i mučeničkom smrću. Ubijeno je više od 4000 dijecezanskih svećenika, 2365 redovnika i 283 redovnice. Mnogi od njih smrt su dočekali kao pravi heroji vjere. O tome govore povijesni zapisi, pa i sami mučitelji. Stradalnici su ispovijedali svoje pouzdanje u Boga i izjavljivali da čvrsto vjeruju u njegovu Providnost. Osuđenici su se međusobno pomagali u trenucima najveće patnje. U svakom trenutku, kada je to bilo moguće, molili su ili slavili svetu misu, opraštali svojim progoniteljima i strpljivo živjeli svakodnevicu.
