21. prosinca 1958. Charles de Gaulle – pravi antifašist razotkriva današnje lažne antifašiste!

Foto: Office of War Information, commons.wikimedia.org

Veliki de Gaulle bio je istinski antifašist: to znači da se borio protiv svake neljudskosti i totalitarizma. Koliko je prezirao strahote nacionalsocijalizma, toliko je isto bio i uvjereni antikomunist, znajući da komunizam nema nikakve veze s antifašizmom. 

Laži antifašizam koji je povezan s ljevičarskom diktaturama bio je odiozan ovom velikanu. Stoga bi današnji lažni antifašisti vjerojatno zbog toga de Gaullea, u svom stilu, proglasili – fašistom!

 

Na današnji dan 21. prosinca 1958. veliki borac protiv fašizma Francuz Charles de Gaulle izabran je za predsjednika Francuske.

Francuski političar i vojnik rođen je u Lilleu 22. studenoga 1890. u siromašnoj plemićkoj obitelji ‘starog poretka’. De Gaulleovi roditelji su bili uvjereni katolici i nikako nisu mogli prežaliti propast monarhije. Na Charelsa, kao i na njegova tri brata i sestru, obiteljska su shvaćanja ostavila dubok i neizbrisiv dojam.

Skoro dvije godine nakon završetka školovanja izbija Prvi svjetski rat i de Gaulle se kao mladi časnik našao u ratnom vihoru. Sudjelujući u krvavim borbama Prvog svjetskog rata vidio je sve strahote koje donose suvremeni ratovi.

S 49 godina, kada je Njemačka napala Francusku, bio je najmlađi general u francuskoj vojsci. Kao takav 18. svibnja 1940. godine bio je zapovjednik jedine francuske postrojbe – 4. oklopne divizije – koja se nije povlačila već je napadala njemačke snage potiskujući ih sjeverno od rijeke Aisne. Unatoč tom uspjehu njegova je divizija premještena zapadno od Abbevilla gdje je iscrpljena u pokušajima obrane mostobrana na rijeci Sommi.

De Gaulle je 17. lipnja 1940. otišao iz Pariza u London gdje će raditi na organiziranju snaga pokreta otpora Slobodna Francuska (France Libres).

Ta njegova nastojanja dovesti će do toga da ga 4. srpnja 1940. vojni sud u Toulouseu, u vichyjevskoj Francuskoj, osudi na četiri godine zatvora. No, kao da to nije bilo dovoljno, nešto kasnije (2. kolovoza 1940.) na drugom suđenju biti će osuđen na smrt zbog izdaje. Unatoč tome de Gaulle je uporno i strpljivo radio na formiranju sve većeg broja zračnih, pomorskih i kopnenih snaga koje su se borile na strani Saveznika. No, zbog ustrajnog nastojanja da mu Saveznici daju što više slobode u planovima za oslobađanje Francuske bio je u stalnom sukobu sa savezničkim vođama. Clementine Churchill, koja mu se divila, jednom ga je upozorila: “Generale, ne smijete mrziti svoje prijatelje više nego svoje neprijatelje”, na što je on odgovorio: “Francuska nema prijatelja, samo interesa.”

Bitke koje je dobio u sjevernoj Africi pa sve do iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji dovele su ga na čelo Francuske. Oformio je privremenu vladu i zahtijevao da njegova vlada ima puni politički autoritet, dok su Saveznici samo željeli osloboditi zemlju. Nakon slamanja njemačke obrane u Francuskoj u Pariz je ušao trijumfalno 14. lipnja 1944. godine, a većina Francuza povezanih s njegovim pokretom odmah je počela organizirati politički život zemlje i konsolidirati paramilitarne grupe i pokrete otpora pod izgovorom obrane od komunizma.

 

Što razlikuje prave antifašiste i lažne komunističke antifašiste?

Za razliku od samoproglašenih (post)jugoslavenskih komunističkih antifašista i pripadnika totalitarističkog komunističkog pokreta koji je bio najmračniji pokret u povijesti svijeta, bar prema broju žrtava i komunističkim državama-logorima, pokret Charlesa de Gaullea bio je istinski antifašizam.

De Gaulleov dolazak na vlast u Francuskoj nakon II. svjetskog rata donio je sa sobom sve blagodati zapadne demokracije i istinskog antifašizma – slobodne demokratske izbore, slobodu kretanja, višestranački sustav, odsustvo terora nad pravim i izmišljenim političkim suparnicima, slobodu govora, slobodno tržište rada i kapitala, privatno vlasništvo, neoduzimanje privatne imovine i doslovno sve ono što je obilježavalo slobodnu Europu nakon 1945. godine.

Sve to je progonio lažni ljevičarski antifašizam utjelovljen u zlu komunizma: jednopartijski sustav, kult vođe, krvava diktatura, zabrane kretanja, zabrane slobode misli i pisanja, koncentracijski logori, uhođenje ljudi, teror i progoni političkih protivnika, oduzimanje privatne imovine, nepostojanje tržišta rada, zabrana privatnog poduzetništva, gušenje ljudskih sloboda – sve to je djelo najmračnije diktature, a nikakvog demokratskog i slobodarskog antifašizma.

A to je bila Jugoslavija na čelu s Titom, to je bio SSSR na čelu sa Staljinom, to je bila Rumunjska na čelu s Ceausescuom – gore od najgoreg Mussolinijevog fašizma.

Nema veze s antifašizmom koji je najgora laž prodana ljudima koji u te zablude i perverzije vjeruju – svaki komunizam koji se kiti s antifašizmom gori je stop puta od Italije, domovine fašizma, od 1922-1945. kada je tamo vladao.

Taj lažni antifašizam cvjeta u Hrvatskoj, a bio je zapravo u suštini jedna od najnegativnijih i najopakijih društvenih pojava u povijesti Hrvatske, pa i svijeta – komunistička revolucija. Metode kojima su se služili hrvatski (jugoslavenski) antifašisti-komunisti bile su identične onim komunističkim zločinima iz ‘država smrti i tame’ kao: Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija i sve zemlje bivšeg SSSR-a, Meksiko, Kambodža, Kina, Vijetnam, Kuba itd. 

Charles de Gaulle, koji je poslije II. svjetskog rata zajedno s Konradom Adenauerom, radio na obnovi Europe čije je osnova rimsko-grčko-kršćanska uljudba i tradicija, demokracija, parlamentarizam, slobodno tržište, privatno vlasništvo, sloboda govora i pisanja, snaženje nacionalnih i demokratskih država u Europskoj Uniji (a ne europska super-država) bi danas možda od globalističkih elita i lažnih antifašista Hrvatske, Europe i svijeta, vjerojatno bio prozvan – fašistom.

Zbog toga je vrijeme da se Hrvat i Europljanin zamisli – kuda plovi ovaj brod?

 

„Staljin ni po čemu nije bio i nije mogao biti antifašist, ako su to bili i De Gaulle, i Churchill, i svi oni Britanci, Amerikanci, Francuzi, koji su se u Drugome svjetskom ratu borili protiv Njemačke, jednostavno zato što su se oni borili za očuvanje svoga slobodnoga života u demokratskome sustavu, dok su se Staljin i njegovi sljedbenici borili za nastavak svoje diktature i svoga terora.“ (akademik Dubravko Jelčić)

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr