21. studenog 1694. godine rođen je Voltaire, francuski književnik, povjesničar i filozof. Iz građanske obitelji, polazio je isusovački kolegij, bio tajnik poslanstva u Hagu, potom postao istaknutom figurom mondenih pariških salona, omiljen kao duhovit kozer. Već za života stekao je ugled najvišega duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe.
Voltaire se cinično rugao čitavoj Europi, nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova (teorija Gottfrieda Leibniza), nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič „Uništite bestidnicu! (Écrasez l’infâme!)“ snažno odjeknuo čitavim stoljećem i bio uzrok mnogih revolucija, mržnji, ubijanja i ratova.
Voltaire – strašna smrt duše koja se izgubila u bespućima svijeta
Istaknuti francuski ateist, Voltaire, umro je zastrašujućom smrti: “Kada je Voltaire osjetio udarac za koji je shvatio da mora završiti u smrti, bio je preplavljen osjećajem kajanja. On je odjednom poslao da dođe do njega svećenik, i imao strašnu želju ‘pomiriti se s Crkvom’. Ali to je bilo samo svjedok njegove sramote. On ih je (svećenike op.) prokleo u lice; i, kao što je njegov jad povećan njihovom prisutnosti, on je opetovano i glasno vikao: “Odlazite! To ste vi koji ste me doveli do mog sadašnjeg stanja. Ostavite me, kažem: Odlazite! Kako je jadna slava si je učinio za mene (Krist op.)! ‘
U nadi da će ublažiti svoju bol pisanom oporukom, pripremio ju je, potpisao, i dao svjedocima na uvid. No, to je sve bilo uzaludno. Za dva mjeseca je bio mučen s takvom boli što ga je dovelo do škrguta zubi i nemoćnog bijesa protiv Boga i čovjeka. U drugim slučajevima dozivao je: ‘O, Kriste! O, Gospodine Isuse! “. Zatim je, okrenuvši svoje lice, vikao: ‘Ja ću umrijeti napušten od Boga i od ljudi!’
Kad se njegov kraj približavao, njegovo stanje postalo je toliko strašno da su mu se čak i nevjernici suradnici bojali približiti. Još uvijek su čuvali vrata, da drugi možda ne bi doznali kakvom strašnom smrću umire. Čak je i njegova sestra u više navrata rekla: “Za sve bogatstvo Europe nikad ne bih željela vidjeti još jednog nevjernika kako umire.” Bio je to prizor užasa iznad svih opisa. Takav je dobro posvjedočen kraj onoga koji je imao zemaljski ugled intelekta, odličnog obrazovanja, velikog bogatstva, i još mnogo druge zemaljske časti. “(Dying Testimonies of Saved and Unsaved by Rev. S B Shaw, pp. 49-50.).
