Na Ovčari je iskazana sva velikosrpska mržnja i »junaštvo« na koje je pozivao glas s razglasa tenka JNA – »Hrabro, hrabro, junačine, zadajmo im poslednji udarac, ne misle da se predaju…«.
Grobnica Ovčara u blizini Vukovara, je uz Srebrenicu, mjesto je najvećeg pokolja i ratnog zločina nakon događanja vezanih uz II. svjetski rat. Ovaj stravičan zločin počinila je JNA i četnici iz Hrvatske i Srbije. Više od 60 ubijenih Hrvata u pokolju do danas nije pronađeno.
Dana 22. listopada 1992. godine Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza do tada najvećeh pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
O zločinima na Ovčari, Vukovaru i cijeloh Hrvatskoj mora se pričati.
Mora se pričati, jer je na Ovčari iskazana sva agresorska mržnja i »junaštvo« na koje je pozivao glas s razglasa tenka Jugoslavenske narodne armije – »hrabro, hrabro, junačine, zadajmo im poslednji udarac, ne misle da se predaju…«, piše glas-koncila.hr
Mora se pričati, jer je tim »hrabrim, junačkim udarcima« posljednja ubijena Ružica Markobašić, 32-godišnja Vukovarka u šestom mjesecu trudnoće, kojoj je, prema sudskom iskazu, presudio Zoran Dašić. Mora se pričati, zbog šesnaestogodišnjega Igora Kačića, najmlađe žrtve cjelonoćnoga klanja, zbog godinu dana starijega Dragutina Baloga, zbog 18-godišnjega Vedrana Galića i Tomislava Baumgartnera, strijeljanoga šest dana prije punoljetnosti. Mora se pričati, zbog svih ujesen 1996. ekshumiranih, identificiranih i pokopanih žrtava, abecedno od Joze Adžage do Borisava Žugeca, svih čija imena zaslužuju biti čitana u Koloni sjećanja (iako ona, manje se ističe, ne ide rutom žrtava), i urezana u kolektivno pamćenje hrvatskoga čovjeka, sve zaboravnijega, sve odsutnijega. Zbog svih onih 190 pronađenih, ali i barem 64 nepronađene a na Ovčaru odvedene osobe.
A ima još toliko nestalih u Domovinskom ratu, ima ih oko tri stotine u Vukovaru. Gdje su bačena i pokopana njihova mrtva tijela? Gdje su posljednja počivališta i onih koji su bili na Ovčari, poput vukovarskoga heroja Jean-Michela Nicoliera? Nazvan je i most na ušću Vuke u Dunav imenom ponosnoga Francuza, a mjesto njegovih zemnih ostataka – nepoznato je.
Mora se pričati, jer samo cjelovita spoznaja završetka svakoga života može donijeti katarzu, i istinsko suočavanje s prošlošću.
