22. studenoga 1927. ubijen svećenik Mihael Pro – tko su bili meksički sveti ratnici Kristerosi?

Foto: www.sveci.net

Kad je izvođen na strijeljanje, blaženi Mihael Pro blagoslovio je vojnike koji će ga upucati i tiho se pomolio klečeći. Odbio je povez preko očiju.

Okrenuo se prema streljačkom vodu držeći u jednoj ruci raspelo, a u drugoj krunicu. Uoči pucanja ruke je raširio, slično stavu raspetog Isusa Krista, i zamolio Boga da oprosti njegovim neprijateljima.

Pročitajte izuzetno zanimljivu istinitu priču o kristerosima – svetim ratnicima Meksika iz 20. stoljeća kojima je vjera u Boga i domovina vrijedila više nego vlastiti život.

Istina o kristerosima dugo se tajila od strane meksičkih i međunarodnih socijalista, a o njima je 2011. snimljen potresni igrani film.

Na današnji dan 1927. strijeljan je u Meksiku katolički blaženik Mihael Pro (španj. Miguel Pro). U vrijeme kad je Mihael Pro započeo djelovati kao svećenik, u Meksiku je na vlasti bio izrazito antiklerikalan režim koji je predvodio predsjednik Plutarco Elías Calles. Uvedeni su zakoni koji su bili usmjereni protiv svećenstva i Katoličke crkve zbog kojih su mnogi svećenici i vjernici ubijeni pred nasiljem i čizmom „sekularnog terora“.

Meksiko – „liberalni sekularisti“ (masoni) ubijaju svećenike i vjernike

Na početku 1920. je meksički sekularistički režim krenuo „pitomijim“ mjerama poput raspuštanja svih samostana i zabrane vjerskih škola, promjenom geografskih naziva (npr. je značajni grad Vera Cruz [Istiniti Križ] preimenovan u Veracruz; glavni grad Tobasca San Juan Bautista [Sv. Ivan Krstitelj], preimenovan je u Villahermosa). Potom je zabranjeno služenje sakramenata, osim ako svećenik nije imao posebnu dozvolu države (a državna administracija te dozvole uglavnom i nije izdavala). Na koncu je nasilje eskaliralo do ubijanja svećenika i silovanja časnih sestara. Oni svećenici koji se nisu osjećali sposobnima za opasni život „u ilegali“, morali su napustiti državu.

Umjesto katoličanstva – koje je za meksičke „revolucionare“ tih 1920-ih godina bilo istovjetno sa praznovjerjem, mračnjaštvom, zadrtošću, neukošću i sličnim mrskim pojavama – nudila se za široke narodne mase svojevrsna „vjera“ u državu i progres. Za pripadnike elite je „u ponudi“ također bila masonska mistika, još od Napoleonovog doba dosta raširena među građanstvom. Meksička revolucija (kao „revolucionarno“ uzima se čitavo razdoblje 1910–1920. god.) je snažni položaj masonerije dodatno ojačalo – predsjednik Calles je bio mason, a sa njime i praktično cjelokupno državno vodstvo. Zapravo je masonerija i danas u Meksiku snažna i iznimno utjecajna

Antikatolička socijalistička vlada Meksika – istrijebiti Boga i katolike

Znajući za međunarodne masonske veze svoje antikatoličke „socijalističke“ vlade, potrudili su se meksički katolici da popune redove katoličke bratovštine „Kolumbovi vitezovi“, koju su katolici u SAD-u bili osnovali baš imajući u vidu potrebu da se na društvenom polju parira djelovanju masonskih loža. U razdoblju od 1918. do 1923. članstvo je „Kolumbovih vitezova“  u Meksiku poraslo sa 400 na čak 6000: velik porast ako znamo da je pripadnost toj udruzi čovjeka svrstavala među „antidržavne elemente“.

Otvoreni antikatolički teror počela je vlada Plutarca Callesa provoditi donošenjem reforme kaznenog zakona 1926.: svećenik koji bi na bilo koji način komentirao rad državnih vlasti mogao je dobiti pet godina zatvora, nošenje svećeničke i redovničke  odjeće izvan crkvenih zgrada bilo je kažnjivo oštrim globama, a krunice, križeve i svete slike nije se smjelo isticati čak ni po privatnim kućama. Država je nacionalizirala cjelokupnu imovinu Crkve. Savezne države su određivale koliko svećenika treba da bi se „zadovoljile religiozne potrebe vjernika“ – te je u zemlji od petnaestak milijuna stanovnika bilo predviđeno da svega tristotinjak svećenika (od njih četiri i pol tisuće, što su služili Bogu i narodu u Meksiku) dobije dozvolu da služi  Misu.

Već spomenuti pater Miguel Augustin Pro je među brojnim katoličkim svećenicima koji su zbog „protuzakonitog“ dijeljenja sakramenata pogubljeni: plotun streljačkog voda primio je bl. Miguel Pro stiščući u ruci krunicu, uz usklik „Viva Cristo Rey!“ – „Živio Krist Kralj!“. Kamera novinskog reportera je zabilježila trenutak strijeljanja – to je fotografija uz ovaj odlomak. Isusovac bl. Miguel Pro ne nosi kleričku odjeću, jer je sakramente građanima Ciudad de Méxica nosio kao ilegalac – oblačeći se čak kao vodoinstalater.

Gospa od Gudalaupe – simbol na zastavi Cristerosa

Dana 1. siječnja 1927. mladi laik René Capistrán Garza – predsjednik Meksičkog udruženja katoličke mladeži – potpisuje manifest naslovljen „Naciji“ („A la Nación“), gdje se poziva na oružanu pobunu. Prepoznajući raspoloženje svojega članstva, pridružuje se toj inicijativi – nevoljko, kažu njegovi suradnici – i predsjednik „Narodnog saveza“ Jose Anacleto Gonzáles Flores. Taj je kršćanski narodni vođa, kršćanski mučenik i danas blaženik svojim suradnicima pregnantno rekao da su se uputili na put za Kalvariju: „Ako me netko pita koju žrtvu tražim od vas da zapečatimo dogovor kojega proslavljamo, reći ću vam u dvije riječi: vašu krv. Ako želite nastaviti, prestanite sanjariti o mjestima časti, vojnim trijumfima, odlikovanjima, slavi, pobjedama i zapovijedanju drugima. Meksiko traži predaju krvi kako bi popločao put slobodnom životu u sutrašnjici.“

U organiziranje oružane  pobune bilo je uloženo mnogo predanog rada, ali premalo novca i vojne stručnosti: glavninu pobunjenika činio je sloj seljaka sa malim posjedima, ili čak bez zemlje; iz redova sitnih seljaka regrutirana je i glavnina zapovjednog kadra kod „Cristerosa“ – kako su prozvani pobunjenici koji su na meksičku zastavu prišili lik Gospe od Guadalupea. Oružja je uvijek bilo manje nego ljudi. Od sredine 1929. rat je odnio već mnogo tisuća žrtava – poslije je Vlada priznala 56.882 žrtava samo na „svojoj“ strani oružanog konflikta (onoj koja je poslije dobivala odlikovanja, unaprjeđenja i vojne mirovine); izgleda da je ukupni broj žrtava veći od četvrt milijuna. Makar se broj kristerosa – prema procjenama – popeo na oko 50.000, kraj krvavog građanskog rata nije izgledao blizu. U srpnju 1929., uz posredovanje diplomacije SAD-a i Svete Stolice, sklopljen je ipak sporazum („arreglos“) o okončanju građanskog rata. Određeno je da će se po župama u Meksiku opet smjeti služiti Misa i održavati vjeronauk (ne i u  školama), da se biskupi i svećenici smiju vratiti u zemlju (do 1934. godine broj katoličkih svećenika u Meksiku se popeo na „čak“ 334, jedan na 40 tisuća katolika). Svi se mogu vratiti svojim kućama i poslovima, parlament će proglasiti opću amnestiju za kristerose.

Većina kristerosa pohitala se vratiti kućama, na što su ih ohrabrivali i svećenici kojima se žurilo okončati bratoubilački rat. Neki kristerosi nisu odmah poslušali: činili su im se „arreglos“ jadnim postignućem i nisu vjerovali bezbožničkom režimu. Njima su meksički biskupi čak zaprijetili ekskomunikacijom, ako ne polože oružje.

Neki se i pod tom prijetnjom nisu vraćali kućama – te nisu bili među žrtvama iznenadne kampanje vlasti u kojoj je pobijeno oko pet tisuća njihovih drugova po oružju; ljudi su hvatani na spavanju u svojim kućama i često ubijani pred očima vlastitih žena i djece.

Konstatirajući vjerolomnost meksičkih državnih vlasti, Pio XI. je ogorčenost Crkve na progone svojih vjernika i klera u Meksiku izrazio u enciklici „Acerba Animi“ iz 1932. godine. Tu se iznosi da se progoni u Meksiku ne razlikuju mnogo od „onih koji bijesne unutar nesretnih granica Rusije“ iz tog doba.

Igrani film „Posljednji kristerosi“

Duboku priču o kristerosima ispričao je u svojem filmu „Los ultimos cristeros“ iz 2011. god. Matias Meyer (glavne uloge Andy Garcia, Eva Longoria i dr.). U traileru za film „Zadnji kristerosi“ ima na 1:05 minuta lijepa izvedba narodne pjesme “El martes me fusilan”, (Strijeljat će me u utorak):

El martes me fusilan                                     U utorak će me strijeljati
Alas 6 de la mañana.                                     U šest izjutra uzet će mi srce za metu
Por creer en Dios eterno                              Zbog vjere u Boga vječnoga
Y en la gran Guadalupana                            I u Gospu Guadalupansku svetu
Me encontraron una estampa                    Našli su mi sličicu
De Jesús enel sombrero                                Isusovu što krio je moj sombrero
Por eso me sentenciaron                             Zato su mi presudili
Por que yo soy un cristero                            Zato što sam kristero

Ova se pjesma u Meksiku i danas pjeva (s autentičnim slikama žrtava katolika i svećenika Meksika). Vrijedi pogledati – nemamo često prilike vidjeti fotografske prikaze kršćanskih mučenika, kao ovdje.

Taj se dio meksičke povijesti do prije nekoliko desetljeća prepričavao šapćući: zapravo se pripremajući svoj doktorat mladi povjesničar iz Francuske Jean Meyer suočio 1965. sa posve neistraženim područjem: postojali su očevici, postojale su fotografije raspršene u privatnim kolekcijama, postojali su članci u novinskim arhivama, postojalo je nekoliko papinskih enciklika –  i postojali su crkveni i državni arhivi zatvoreni za javnost.

Danas je Meyer glavni znanstveni autoritet u ovoj oblasti – ugledan je meksički povjesničar i meksički je državljanin. Zašto je uopće proučavao kristerose?

Evo njegovih riječi: „Dolazim iz jedne katoličke obitelji iz Alzasa u Francuskoj, pokrajini koja je oduvijek vrlo pobožna, slično Bretanji ili Baskiji. I evo, zapravo, vrlo čudne priče: kada sam odlazio iz Francuske 1965. godine, otišao sam u Alzas pozdraviti djedove i bake. I tako, sa mojim djedom, posjetili smo njegovog brata i sestre u malom alzaškom selu i enom Itterwiller, ljudima koji su tamo ostali, koji nikad nisu otišli sa zemlje. Bili su seljaci, nisu govorili francuski. Govorili su alzaški. I jedna od gospođa, moja pratetka – svi su je se plašili jer je bila matrijarh i autoritarna majka. I ona kaže:’ Hej mali, ti ideš u Meksiko? Meksiko! Predsjednik Calles! Pater Pro!’ I otišla je po svoj molitvenik, gdje je imala fotografiju patera (Miguela) Proa.… Kao povjesničar, bio sam marksist; i tako sam agrarni problem vidio kao ključ za sve, i došao sam sa idejom (u Meksiko), sukladno onome što se govorilo, da su oni bili puke marionete u rukama zemljoposjednika koji su htjeli spriječiti agrarnu reformu. Ubrzo sam otkrio da to nije bila istina. Tako sam napustio svoje marksističke ideje… I duboka kršćanska vjera meksičkog naroda učvrstila je moju vlastitu katoličku vjeru… Razgovarao sam sa tristo, možda četiristo kristerosa… velika većina su bili siromašni proleteri. Neki u Ciudad de México su bili bogati, ali ti su se obogatili svojim radom. Napustili su svoja sela kako ih ne bi ubili iz osvete ili represalija nakon rata.“ 

Sličnost s Hrvatskom – o pokoljima se moralo šutjeti

Zašto se šaptalo? Mnogo desetljeća je Meksikom vladala „Institucionalna revolucionarna partija“ („Partido Revolucionario Institucional“, PRI), baš ona snaga protiv koje su se kristerosi borili 1920.- ih. Čak i nakon što su 2000. godine izgubili vlast na federalnoj razini, drže „revolucionari“ vlast u mnogim saveznim državama. S vremenom se grubost njihove vladavine umanjivala, ali je peruanski književnik i nobelovac Mario Vargas Llosa ipak našao ispravnim da još i 1990. okarakterizirao tadašnju vladavinu PRI-ja u Meksiku kao „potpunu diktaturu“ („la dictadura perfecta“)
Režiser gore spomenutog filma o kristerosima iz 2011. godine je Jeanov sin Matias Meyer: Matiasu su ovi sveti ratnici također ušli u srce. I valja o  njima pisati, i snimati i pjevati: u meksičkim školama se o toj značajnoj stranici nacionalne povijesti uopće ne govori; i ne vole o kristerosima govoriti u medijima. Ali se moli: znamo da jedino molitva vjernika može osobu umrlu na glasu svetosti dovesti do časti oltara, a tek izmoljena čuda do naslova „sveti“. A mnogo je već u Rimu svetih kršćanskih mučenika iz Meksika.

Za kraj, evo popisa svetaca i blaženika – mučenika za slobodu Crkve u Meksiku, koje su molitve vjernih dovele na čast oltara:
 
Sv. Agustín Caloca 
Sv. Atilano Cruz Alvarado 
Sv. Cristobal Magallanes 
Sv. David Galván Bermudes 
Sv. David Roldán Lara 
Sv. David Uribe Velasco 
Sv. Jenaro Sánchez Delgadillo 
Sv. Jesús Méndez Montoya 
Sv. José Isabel Flores Varela
Sv. José Maria Robles Hurtado 
Sv. Jóven Salvador Lara Puente 
Sv. Julio Álvarez Mendoza 
Sv. Justino Orona Madrigal 
Sv. Luis Batiz Sáinz
Sv. Manuel Morales 
Sv. Margarito Flores García 
Sv. Mateo Correa Magallanes
Sv. Miguel De La Mora
Sv. Pedro de Jesús Maldonado Lucero
Sv. Pedro Esqueda Ramírez 
Sv. Rodrigo Aguilar Alemán
Sv. Román Adame Rosales 
Sv. Sabas Reyes Salazar 
Sv. Tranquilino Ubiarco 
Sv. Toribio Romo González 
Blaženi Anacleto González Flores 
Blaženi Andrés Solá Molist
Blaženi Ángel Darío Acosta Zurita 
Blaženi Ezequiel Huerta Gutiérrez 
Blaženi Jorge Vargas González 
Blaženi José Sánchez del Río 
Blaženi José Trinidad Rangel Montaño 
Blaženi Leonardo Pérez Larios  
Blaženi Luis Magaña Servín 
Blaženi Luis Padilla Gómez 
Blaženi Miguel Gómez Loza 
Blaženi Mateo Elías del Socorro Nieves 
Blaženi Miguel Agustin Pro Juárez 
Blaženi Ramón Vargas González 
Blaženi Salvador Huerta Gutiérrez.

Većina njih je umrla kličući: „Živio Krist Kralj! Živjela Naša Gospa od Guadalupea!“

Svi sveti kristerosi, molite za nas!

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/katolik.hr