Godine 1847. hrvatski je postao službeni jezik u javnoj uporabi. Ivan Kukuljević Sakcinski na zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe.
Ovo su riječi hrvatskog domoljuba Varaždinca Ivana Kukuljevića Sakcinskog kojima se na posljednjem staleškom zasjedanju Hrvatskoga sabora 1843. godine obratio svima prisutnima. Upravo će taj govor ući u povijest kao prvi politički govor u Saboru na hrvatskom jeziku:
“Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!
Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.
Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo.˝
Razloga je za takav kritički govor bilo i više nego dovoljno. Naime, početkom 19. stoljeća hrvatski krajevi nisu imali zajednički standardni jezik. Svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskom jeziku, a u javnom se životu i radu, u pojedinim hrvatskim krajevima, nastojao nametnuti talijanski, odnosno njemački i mađarski jezik. Kako je to bilo vrijeme jačanja nacionalne svijesti u okviru hrvatskoga narodnog preporoda, odnosno vrijeme rađanja moderne hrvatske nacije, pojačala se i briga za narodni jezik kao važan dio nacionalnoga identiteta.
Do sredine su 19. stoljeća samostalno postojala tri hrvatska književna jezika: kajkavski, čakavski i štokavski, a potreba nacionalnoga ujedinjenja započela je upravo stvaranjem jedinstvenoga jezika za sve hrvatske krajeve. Potaknut takvim okolnostima, Kukuljević Sakcinski pozvao je ranije spomenutim govorom na uvođenje hrvatskoga jezika u škole i urede te postupno i u javni život. Konačno je na današnji dan 1847. godine zaključeno da se u hrvatski javni život kao službeni jezik uvede hrvatski jezik.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
