Dosad su samo dvije mise beatifikacije probile broj od milijun hodočasnika u Vatikanu. Bilo je to za kanonizacije pape Ivana Pavla II., te misa beatifikacije oca Pija 1999., koju je tada predvodio upravo Ivan Pavao II.
Ovaj Talijan koji je obilježio Crkvu u 20. stoljeću je uz Hrvata svetog Leopolda Mandića zaštitnik tekuće Godine milosrđa proglašene od pape Franje.
»Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio velik mislilac? Ili možda zato što je bio velik učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je – kažem to odgovorno – bio predstavnik otiska rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje« – kazao je papa Pavao VI. jednom zgodom u svojem nagovoru višim redovničkim poglavarima kapucinskoga reda, govoreći o ocu Piju iz Pietrelcine (1887-1968), glasovitom talijanskom kapucinu koji je pet desetljeća na svome tijelu nosio znakove muke Isusa Krista.
Čudesno ozdravljenje na zamolbu biskupa Karola Wojtyle
Prije nego se detaljnije razotkrije pozadina popularnosti sv. Pija, neka se uvodno spomene i anegdota iz koje progovara djelo Božje providnosti. Godine 1962. u Poljskoj posljednje je dane života brojala Wanda Poltawska, vjernica koju je izjedao rak grla. Poljski biskup Karol Wojtyla na latinskom je jeziku ocu Piju (koji je tada bio prilično u nemilosti Crkve) poslao pismo sa zamolbom da moli za njezino ozdravljenje. Nakon deset dana rak je u potpunosti iščeznuo. Jedanaestoga dana mons. Wojtyla poslao je ocu Piju pismo zahvale jer dogodilo se čudo ozdravljenja. Točno četrdeset godina poslije isti poljski biskup, ovoga puta u liku pape Ivana Pavla II, proglasio je u Vatikanu oca Pija svetim odredivši da se njegov blagdan slavi na dan kada se preselio u Očev dom, 23. rujna. Upravo na taj dan milijuni njegovih štovatelja diljem svijeta, među kojima je i sve više hrvatskih vjernika, posebno traže njegov zagovor.
Dar bilokacije – posjeti Padre Pia utamničenim biskupima u komunizmu
Svijetom se i dalje događaju čuda po zagovoru sv. oca Pija, a njegovi biografi vjerojatno nikad neće obraditi sva koja su se dogodila još za njegova života. Danas se pouzdano zna da je imao i dar bilokacije. Nikako drukčije ne mogu se objasniti svjedočanstva vojnika iz Prvoga svjetskog rata kojima se, posvjedočili su, na bojištu ukazao o. Pio i spasio ih od udara granate. Također se sa sigurnošću tvrdi da je darom bilokacije posjećivao progonjene i zatvarane katoličke biskupe pod komunističkim terorom, između ostalog i Alojzija Stepinca. Slično svjedočanstvo postoji i za Mariju Teresu Carloni, veliku talijansku mističarku (http://magnifikat.hr/bogu-nista-nije-nemoguce-2-dio/) koje je opisano u knjizi autora Alberta di Chia i Lucinae Mirri.
Nebrojena čudesa skromnog kapucina
U svojim viđenjima o. Pio redovito je susretao Isusa, Mariju, Svetu obitelj, duše koje su umrle da bi od njega dobile pomoć. Usto, očevici svjedoče i o miomirisu koji se širio iz njegovih rana, koji se ne može usporediti ni s jednim zemaljskim mirisom.
Poseban dar, u koji su se mnogi uvjerili, bilo je čitanje savjesti tako da je o. Pio u sakramentu ispovijedi pomagao mnogima da se u potpunosti suoče sa svojim grijesima i zabludama. Znao je ispovijedati i po šesnaest sati na dan i, zanimljivo, vjernici u ispovjedaonici nisu ostajali dulje od pet minuta.
Od brojnih ozdravljenja koja je od Boga još za života isprosio, jedno od najcitiranijih je ozdravljenje slijepe djevojčice koja je nakon što je primila pričest iz ruke o. Pija progledala – a da nije imala zjenica.
Oca Pija tijekom života nisu štedjeli klevetnički glasovi. Jedan od predvoditelja nesnošljivosti prema njemu bio je i lokalni liječnik koji se smrtno razbolio. Na opće zaprepaštenje, o. Pio se odazvao na molbe nekih vjernika da ga posjeti. O. Pio ispovjedio je svojeg »neprijatelja« koji se obratio, a nakon tri dana liječnici su ustanovili da se karcinom povukao.
Padre Pio – Šimun Cirenac 20. stoljeća
Osim brojnih obraćenja u sakramentu ispovijedi, ozdravljenja i uslišanja molba na najrazličitije čovjekove potrebe, o. Pio posredovao je i u velikim društvenim projektima. Zahvaljujući njegovu angažmanu i mreži dobrotvora, izgrađen je najsuvremenije opremljen dom za ublažavanje patnje, bolnicu u kojoj su mogli raditi samo ljudi s najvišim moralnim vrednotama. Na duhovnom je planu osnovao »molitvene skupine« koje sam naziva »rasadnici vjere i žarište ljubavi«, a papa Pavao VI. opisao ih je »velikom rijekom koja moli«.
Nazivali su toga kapucina Kristovim Cirencem 20. stoljeća. Tjelesnim snagama počeo je sve više klonuti pa se krajem ožujka 1968. počeo kretati u kolicima, budući da više nije osjećao noge. Posljednju misu služio je 22. rujna 1968. godine, a oko 18 sati toga dana posljednji je put blagoslovio mnoštvo. U 2,30 sati ujutro 23. rujna, nakon što je primio sakrament bolesničkoga pomazanja, prešao je s ovoga svijeta blago zazivajući Isusovo i Marijino Ime.
Umro je onako kako je rekao da želi živjeti: »Želim biti samo siromašan fratar koji moli.«
Tekst se nastavlja ispod oglasa
