Zvonka je krasila neizmjerna ljubav prema svojoj zemlji i svome narodu, koji je stenjao pod velikosrpskom i komunističkom čizmom u Jugoslaviji. Upravo taj ideal, ta vjera, ta Zvonkova nada privukla je srce mlade Amerikanke Julliene Schultz.
Iz te naklonosti rodila se nevjerojatna i jedinstvena priča o ljubavi muža i žene, te ljubavi prema domovini i narodu.
Na česta pitanja kako se kao Amerikanka toliko angažirala oko slobode i borbe za Hrvatsku odgovarala bi: „Voleći svog supruga, voljela sam sve što je on volio“. A Zvonko Bušić je neizmjerno volio Hrvatsku, a tako je i Julienne zavoljela Hrvatsku kao svoju – domovinu.
Julienne Bušić je ljubav svog života, idealista i junaka hrvatske borbe za slobodu od komunističke diktature Zvonka Bušića, vjerno čekala duge 32 godine, što je jedinstven slučaj ljubavi dvoje ljudi, čak i u svijetu.
Prvog dana mjeseca rujna 2013. godine Zvonko Bušić, rođen na današnji dan 1946. godine, preselio se u vječnost. Njegov smrt zaprepastila je Hrvatsku, jer Zvonko Bušić nije bilo tko. Postao je nacionalna ikona, metafora stradanja, žrtve i ljubavi prema domovini Hrvatskoj. Njegova smrt izazvala je uz konsternaciju i prelijepe i dirljive tekstove o njegovu osebujnom životu, posvećenom ljubavi i žrtvi za Hrvatsku, kao i bračnoj ljubavi između njega i njegove Julienne koje se poistovjećuje sa znamenitim antičkim mitom ljubavi Odiseja i Penelope.
“Oprostite, nisam više mogao živjeti u ovakvoj Hrvatskoj“, njegova je zadnja poruka, odnosno, bolje rečeno – oporuka. Ne mogu živjeti u Platonovoj pećini, napisao je svojoj dragoj supruzi. Platonova pećina je alegorija života ljudi u zabludama. Bušićev životni ideal, slobodna, demokratska, humana i prosperitetna država, koju je u tridesetdvije godine u američkim kaznionicama maštao kao takvu, u Hrvatskoj stvarnosti se reducirala u – zabludu. Mašta je bila na neki način njegova sloboda, jer je na njenim krilima “živio” svoju domovinu u svoj njenoj ljepoti, slobodi i pravdi. No, stvarnost njegove fizičke slobode nije ga oslobodila, nego okovala u okvire surove stvarnosti, potpuno suprotno od njegovih maštanja i njegovih ideala.
Faktografija života Zvonka Bušića i njegove supruge nadilazi i vjerojatno će dugo nadilaziti literarnu maštu pisaca i filmskih stvaralaca koji će željeti opisati njihove životopise ili ih uprizoriti na filmskom platnu. Naime, zaista je teško u suvremenoj povijesti naći tako dramatičnu, a istodobno tako poetsku ljubavnu priču kao što je životna priča bračnog para Bušić.
No, nažalost, ne postoji ništa na svijetu ni sveto ni lijepo, ni plemenito, a da ne bi bilo zaprljano blaćenjem i mržnjom. U slučaju tragične smrti Zvonka Bušića, kao i života Julienne Bušić logično, u skladu s “našom”, a recimo otvorrno antihrvatskom tradicijom, istupili su i istupaju dežurni pljuvači, mizantropi i najsitnije duše, kako bi oblatili život Zvonka Bušića, reduciravši ga na razinu fanatika, terorista ,ustašoida itd. Šteta je trošiti vrijeme i papir na takve bijedne i plašljive ljude. Nije tajna da su oni zapravo glasnogovornici onih koji već više od četiri desetljeća blate Bušića kao terorista, što je poznati udbaški rječnik.
U stvarnosti, radi se o ljudima koji se potajno dive idealizmu i ljubavi Zvonka i Julienne Bušić, njima nedostižnog, a za kojim podsvjesno silno čeznu. To je u stvarnosti jezik zlobe i mizantropije koja ne želi ustuknuti pred svojim zabludama i povjerovati u nevjerojatnu ljubavu priču muža i žene koji su svoj život posvetili jedno drugome i borbi za slobodu svog hrvatskog naroda.
To je zabluda svih zabluda, jer Zvonko Bušić s odmakom vremena poprima u hrvatskom narodu status mitskog lika i borca za slobodu.
Slično kao i Alojzije Stepinac u komunizmu, na kojeg je nabacivano blato postajalo – zlato.
Tekst se nastavlja ispod oglasa