23. veljače 303. Dioklecijan – najveći progoni kršćana opsesivnog rimskog cara s ciljem uništenja

Foto: Alecconnell www.commons.wikimedia.org

Uništenje krščana i kršćanstva nije novost, nego konstanta povijesti. Nisu samo komunisti pokušali masovnim ubijanjima i progonima uništiti kršćanstvo, već je to bio i cilj Francuske revolucije, ljevičarskih republikanaca u Španjoslkom građanskom ratu, a da je kršćanstvo i njegove vrijednosti i na meti masonerije objasnio je dr. Jure Vujić u članku Masonima je cilj desuverenizirati nacionalne države i oslabiti kršćanske vrednote

Od svih progona od vremena rimskih careva, od Nerona nadalje, najveći progon bio je za vrijeme Dioklecijana, jednog opsesivnog rimskog cara koji se patološkom mržnjom oborio na kršćane.

 

Na današnji dan 23. veljače 303. počeli su najkrvaviji globalni progoni kršćana u Rimskom Carstvu. Ti progoni poznati su pod imenom Dioklecijanovi progoni, nazvani tako po zloglasnom i okrutnom rimskom caru Doklecijanu.

Njegova namjera bila je potpuno uništiti kršćanstvo i zatrti Kristovo ime. U dugotrajnoj povijesti progona kršćanstva sličan globalni pokušaj, samo još svirepiji , brutalniji i dugotrajniji, viđen je 1700 godina kasnije u mnogim komunističkim režimima diljem svijeta gdje je kršćantvo zabranjeno ili se željelo potpuno uništiti (Albanija, Češka, Kina, Vijetnam, Rusija, Ukrajina itd). Djelomčno uništenje i progon kršćana opća je oznaka globalnog komunizma u svim zemljma gdje je vladao.

Progoni kršćana događali su se u Rimskom Carstvu u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme do 100. godine, drugo od 100. do 250. godine, a treće razdoblje vrijeme od 250. do 311. godine. Međutim, progoni se nisu događali u kontinuitetu. U pojedinim razdobljima kršćani su mogli graditi crkve i organizirati vjerske škole. Stoga, uzroci progona bili su sljedeći: mržnja Židova prema kršćanima, Neronov primjer, uzoran život kršćana, kršćanska tajna obzirom na Euharistiju, kršćanski misionarski duh, gubitak materijalne koristi poganskih svećenika i vračara zbog obraćanja na kršćanstvo, zavist stoika i fi lozofa.

Najkrvaviji progoni dogodili su se, međutim, u trećem razdoblju. Naime, prije Dioklecijanovih progona kršćanstvo je, zahvaćajući obrazovane krugove, izvršilo prodor u antiknu kulturu te se reakcija nije morala dugo čekati. Kada je Dioklecijan reorganizirao carstvo krenuo je u obračun s kršćanima. Od 303. do 304. godine izdana su četiri edikta, a točan broj žrtava za vrijeme posljednjih progona ne može se sa sigurnošću utvrditi.

 

The Christian Martyrs’ (Kršćanski mučenici), djelo slikara Jean-Léon Gérôme (1883.) 

Photo: hr.wikipedia.org

Progoni se prestali kada je car Konstantin 313. godine dao kršćanima slobodu vjeroispovijedanja.

 

Rani kršćanski apologeti – prvi branitelji slobode savjesti i laičke države

U starom vijeku religija je nerazdvojivo bila povezana s etničkim i nacionalnim karakteristikama. Granica između religioznoga i civilnog nije postojala. Vlast poglavara države protezala se tako i na religiozno područje. Jedan od razloga neprijateljstva prema kršćanima u Rimskome Carstvu bio je i taj što su kršćani odbijali priznati cara kao glavu religije. Kršćanski apologeti branili su prava ljudske osobe i savjesti. Tako je kršćanstvo, kao prvo među religijama, pobjednički potvrdilo slobodu savjesti i pravu laicizaciju države, negirajući joj pravo da nalaže religiju svojim podanicima. Drugim riječima, ono je uvelo dualizam između religije i politike, između države i Crkve. Do toga uspjeha kršćani su došli nakon teških i krvavih progona.

Image

Photo: en.wikipedia.org

 

Dioklecijanovi progoni i sličnost sa suvremenim svijetom – kršćani moraju čvrsto stajati uz Krista bez relativizacije i kompromisa sa svijetom!

Kršćanstvo je prije Dioklecijanovih progona punih 40 godina imalo slobodu vjeroispovijedanja, kulta i naviještanja. Razdoblje snošljivost trajalo je dok nisu bila riješena ključna pitanja u Carstvu: obrana i reorganizacija. Carstvo je bilo politički stabilno i trebalo je riješiti goruće, religiozno pitanje. Kultovi s Istoka, Baal od Emese, Bog sunca iz Palmire, egipatski Sarapis i perzijski Mitra, prodrli su u latinski svijet, stvarajući sinkretizam koji je svakomu mogao ponešto dati. U takvoj je klimi, religiozne relativizacije, snagom svoga misijskog djelovanja, kršćanstvo našlo pogodno tlo pa ga nisu mogli iskorijeniti ni najkrvaviji, Dioklecijanovi, progoni.

Progoni su, nakon dugih konzultacija, započeli u Nikomediji. Carski savjetnici bili su jednodušni u odluci i progoni su započeli.

Prvi edikt (23. veljače 303.) naređivao je rušenje svih crkava, spaljivanje svetih knjiga, oduzimanje službi, časti i privilegija u cijelom Carstvu.

Drugi i treći edikt naređivali su uhićenje svećenika i prisilu da žrtvuju poganskim bogovima.

Svi sveti mučenici

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Photo: screenshot

 

Zabilježeni opisi mučenja i nevjerojatne snage kršćanskog duha

Povjesničar Eusebije Cezarejski zapisao je jedan karakterističan svirepi postupak prema otkrivenim kršćanima:

»Zapovjedili su mu da žrtvuje. Budući da je on odbio, zapovijedili su da ga golog dignu i raskomadaju mu bičevima cijelo tijelo sve dok ne popusti […] Unatoč tolikom trpljenju on nije popuštao pa su miješali ocat sa solju i izlijevali po ranama gdje su se vidjele kosti. Prezreo je i te muke. Zatim su ga stavili na sredinu roštilja tako da je gorjelo njegovo tijelo kao meso koje se pripravlja za jelo, ali ne cijelo, odjedanput, nego malo – pomalo. Oni koji su ga držali na vatri nisu ga htjeli pustiti dok ne pristane izvršiti njihovu zapovijed. On je odbio zapovijed. Njegova je duša ostala pobjednica u tim mukama. Takvo je bilo mučeništvo jednog od carskih poslužitelja. Bio je dostojan imena kojeg je nosio. Zvao se Petar.«

Četvrti edikt, izdan u proljeće 304., naredio je svim kršćanima da žrtvuju. Mnogi su odbili i zbog toga podnijeli mučeništvo. U Egiptu, jednoj od kolijevki kršćanstva, dnevno je bilo smaknuto od 10 do 100 kršćana.

Na našim današnjim etničkim područjima ubijeno mnoštvo kršćana od kojih su zabilježeni imenima najznačajniji : u Sirmiumu (Srijemu) su podnijeli mučeništvo biskup Irenej, đakon Dimitrije, laik Sinerot u Saloni, biskup Dujam i đakon Septimius, u Pettau današnjem Ptuju, biskup i teolog Viktorin.

Ugledni rimski knjževnik Laktancije bilježi slijedeće:
»Da bi uništio kršćane, naredi da se najprije imaju dobro izmučiti, a zatim sažeći. Jadnike bi najprije svezali, zatim bi im tako dugo pod noge podmetali plamteću žeravu, dok im se ne bi tvrdo meso od tabana steglo i onda od kostiju ocijepilo. Sada bi k pojedinim udovima primicali goruće zublje i glavnje tako da si utaman tražio zdrava mjesta na izmučenom tijelu. Za ovih su im muka škropili lice vodom i mokrili usta, e da ne bi odmah s velike suhoće grla umrli. Što se najzad i događalo kada bi sila ognja iza dugoga vremena prodrla kroz kožu i meso i napokon doprla do utrobe. Na koncu bi im na napravljenoj lomači tjelesa sažgali. Kada bi ovo bilo dovršeno, sakupili bi kosti, smrvili ih, i zatim u rijeku ili u more bacili.«

Progoni kršćana nastavljeni su do današnjih dana, te kršćani čak i nakon pada komunizma – sustava koji je u povijesti najviše mrzio i progonio religiju i vjernike – čine u svijetu 80% svih ubijenih zbog vjerskih uvjerenja. Osobiti progon kršćana je danas u islamskim područjima Afrike, područjima pod nadzorom ISIL-a, Pakistanu i Sjevernoj Koreji.

Izvor: Znanstveni rad „Progoni kršćana u Dioklecijanovo doba“, Grgo Grbešić

Izvor: narod.hr