Opisujući događaje povezane s Isusovim rođenjem evanđelist Luka bilježi duboko ljudsku i vjerničku reakciju njegove majke: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19).
Upravo to spominjanje Marijina srca u Lukinu evanđelju potaklo je kršćanske mistike srednjega vijeka da to unesu i u svoju pobožnost, a priređivače najnovijih misnih obrazaca da to predlože za pričesnu pjesmu.
Šireći pobožnost prema Srcu Isusovu u duhu barokne pobožnosti i ondašnjega kulturnog ozračja, sv. Ivan Eudes (+1680.) produbljivao je i gorljivo širio i pobožnost prema Bezgrješnom srcu Marijinu. Zajedno sa svojom redovničkom subraćom, koji su se osobito brinuli za pravilan odgoj svećeničkih pripravnika, slavio je taj blagdan od 1646. godine. Štovanje se ubrzo proširilo po čitavoj Francuskoj, a službeno ga je odobrio papa Pio VII. početkom 19. stoljeća.
U Općem kalendaru obnovljenu prema smjernicama Drugoga vat. sabora Srce Marijino je svrstano u rang neobaveznih spomendana u subotu nakon svetkovine Srca Isusova, a dekretom Kongregacije za bogoštovlje od 1. I. 1996. podignuto je na rang obaveznog spomendana.
Protivnici uvođenja službenoga štovanja Srca Marijina upozoravali su da je to jedan od tzv. blagdana idejâ što su se umnožavali u vrijeme liturgijske dekadence kasnoga srednjega vijeka kad je u vjerničkoj svijesti izblijedjela svijest da kršćanska liturgija obredno obnavlja događaje iz povijesti spasenja a ne obilježava sadržaje vjere i vjerske ideje. Drugi se prigovor odnosio na opasnost prenaglašene sentimentalnosti koju bi ova pobožnost mogla poticati.
Prevladalo je uvjerenje da je ta pobožnost utemeljena na evanđeoskom tekstu i veoma tijesno povezana s otajstvom Utjelovljenja i bezgrješnog začeća kao i značajna raširenost te pobožnosti. Tome je pridonijelo i suvremeno pozitivno vrednovanje ženskog, majčinskog elementa Božje objave što otvara novo područje ljudskih i vjerničkih vrednota i potiče integralnu pobožnost što se nikako ne smije ignorirati.
Navedeni Lukin tekst o Marijinoj reakciji na doživljaje utjelovljenja i rođenja Sina Božjega očituje Marijinu potpunu raspoloživost Božjim zahtjevima i predanost u volju Božju, njezino slušanje, razmišljanje i unošenje svih tih događaja u središte života. To je Marijino srce ispunjeno Duhom Svetim i oplemenjeno njezinim rastom u vjeri. U takvu je srcu Bog pripravio dostojan stan Duha Svetoga (zborna) pa smo svi poučeni da Marijinim zagovorom i mi zavrijedimo biti hramom Božje slave.
Da bismo to postigli poslušajmo razmišljanje sv. Lovre Justinijana što nam ga Crkva preporučuje u časoslovu: Uđi u hram svoga srca da se mogneš duhovno očistiti i riješiti zaraze grijeha. Tu Bog očekuje više odanost nego djelo. Stoga, bilo da se po kontemplativnom nastojanju umom obilno bavimo Bogom, bilo da trijezno nastojimo oko porasta vrlina ili plemenitih djela prema bližnjemu, činimo to tako da nas potiče na to samo Kristova ljubav. To je zaista Bogu ugodan prinos duhovnoga čišćenja, što se događa ne u hramu rukotvorenu nego u hramu srca u koji Gospodin rado ulazi.
Govoreći predstavnicima novih pokreta u Crkvi danas u Czestochowi 26. svibnja 2006., papa Benedikt XVI. preporučio im je da se ogledaju u Srcu Marijinu.
On veli: Provjera autentičnosti vaše vjere i vašega poslanja, koja ne svraća pozornost na sebe, nego stvarno nosi oko sebe vjeru i ljubav, bit će sučeljavanje s vjerom Marijinom. Ogledajte se u njezinu srcu. Ostanite u njezinoj školi! Kad su apostoli, puni Duha Svetoga, pošli u sav svijet naviještati Evanđelje, jedan je njih, Ivan, apostol ljubavi, na osobit je način uzeo Mariju k sebi. Upravo je zbog duboke veze s Isusom i s Marijom mogao tako djelotvorno isticati istinu da je Bog ljubav. Budite vi sami, dragi prijatelji, svjedoci te istine. Bit ćete to djelotvorno ako se stavite u školu Marijinu. Uz nju ćete i vi sami doživjeti da je Bog ljubav, i o tome ćete prenijeti poruku svijetu s bogatstvom i različitošću koju će sam Duh Sveti znati pobuditi.
