ANČIĆ, Ivan (Aničić, Ancio, Ancius, Anicio, Anicius), franjevac i vjerski pisac u Hrvata za vrijeme turske okupacije Bosne (Lipa kod Duvna, 11. II 1624. — Italija, 24. VII 1685.).
Sebe zove »Dumljanin«.
Pretpostavlja se da se opismenio kod domaćeg župnika, a zaredio se u franjevačkom samostanu u Fojnici, budući da su franjevci iz Fojnice pastorizirali i duvanjsku župu. Poslije se školovao u Italiji, postigao naslov profesora teologije (lektor), a u tijeku života službovao je kao propovjednik, župnik i lektor (štilac) u raznim mjestima izvan Bosne i Hercegovine (Velika, Našice, Brod, Beograd) te u Rami i Duvnu u zapadnoj Bosni.
God. 1662. uputio ga je provincijal Bosne Srebrene Franjo Ogramić u Rim da prikupi i objavi oproste i povlastice kojima se mogu služiti bosanski franjevci, što je on i učinio objavivši ih u Tesaurusu (T dio), dodavši razne blagoslove pod istim naslovom (II dio). Opet je u Rimu 1663. poradi poslova Bosne Srebrene, a nakon povratka u Bosnu 1669. izabran je za gvardijana u Rami; već 1671. župnik je u Duvnu.
God. 1676. za boravka u Asizu (Italija) počeo je pisati djelo Vrata nebeska koje je završio u Loretu, a tiskao 1678. u Jakinu (Ancona). U istom je gradu i 1679. radi tiskanja Svitlosti krstjanske, a zatim 1681. kad je tiskano Ogledalo misničko. Prema vlastitom svjedočanstvu iz 1680., bio je dvaput primljen u Vatikanu kod pape Inocenta XI. Vrlo ambiciozan, konkurirao je za biskupa upražnjene Duvanjske biskupije, pa je tom prilikom napisao svoj životopis priloživši mu 14 dokumenata u kojima se hvale njegove zasluge te ih poslao Propagandi, ali mu želje nisu bile uslišane.
Umro je u Italiji, no posljednje mjesto njegova boravka ostalo je nepoznato.
Zalažući se za ideje protureformacije, Ančić se u svojim djelima bavio vjerskom poukom pa ih je zbog toga i pisao narodnim jezikom. On je borac protiv neprijatelja rimske crkve, svoja Vrata nebeska piše protiv »mahnitosti heretika, neznanja pogana i jogunstva šizmatika« (prema latinskom predgovoru II knjige). U svojim djelima poziva vjernike da izvršavaju svoje materijalne obveze prema crkvi.
I. F. Jukić spominje ga već u svom pregledu bosanske književnosti, dok mu D. Prohaska daje posebno mjesto smatrajući ga humanistom. Međutim, J. Jelenić tvrdi da mu je latinski jezik »vrlo loš«, a na njemu je i napisao samo Tesaurus. Boljim drži njegova djela na narodnom jeziku. Ančićeva je velika zasluga u tome što je jedan od prvih pisaca zapadne Bosne koji je pisao dobrom štokavštinom zapadnog tipa (ikavski na prijelazu u ijekavizaciju, S. Marković), a široj je publici približio i latinicu davši u Svitlosti krstjanskoj usporednu tabelu latiničkih slova prema »iliričkim slovima« (bosanska ćirilica).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
