Svetkovina Krista Kralja bila je odgovor Crkve 1925. godine na bezbožne ideologije koje su se širile svijetom noseći, u celofanu lijepih i lažnih obećanja, smrt, stradanje i krv. Komunistička Oktobarska revolucija i milijuni ubijenih kršćana već se dogodila, a prava zla su tek slijedila: prvo Španjolski građanski rat i neviđena mržnja ljevičara prema katolicima praćenja ubijanjima i masovnim paležom crkava, a onda i strašni II. svjetski rat. Nakon toga, ponovno komunizam (Pol Pot, Fidel Castro, Tito, Staljin, Ceausescu, Hoxha i dr.) gotovo sve do kraja stoljeća šire smrt, mržnju, bezbožništvo i progon kršćana.
Zbog toga je papa Pio XI. proglasio kraljem Krista, nasuprot bezbožnih ideologija čiji su “kraljevi” bili – klasa, rasa, država ili nešto četvrto.
U vremenu nakon Prvog svjetskog rata ponovno su se počele buditi razne ideologije željne vlasti do koje bi došli na bilo koji način. Uništiti čovjeka, njegovo dostojanstvo, oduzeti mu sva prava pa ako treba i uništiti jedan narod. To su bile ideologije koje su jedan narod smatrale superiornijim nad drugim narodima. Takve ideologije su bile komunizam, nacizam i fašizam. Na njihov sve veći napredak u društvu i s obzirom na njihova sebična stajališta koja su zastupali, papa Pio XI., 11.12.1925. utemeljuje današnju svetkovinu Isusa Krista kralja svega stvorenja ili Krista kralja.
Ovom svetkovinom papa je htio dati do znanja da se ni jedan narod, ni jedan čovjek ne može uzdizati do te mjere da, drugoga i drugačijega ugnjetava, oduzima mu njegova temeljna ljudska prava i dostojanstvo. Uostalom htio je sve te ideologije koje su se budile „spustiti na zemlju“. Samo je jedno kraljevstvo vječno, u kojem vlada Božji zakon pravednosti. U tom kraljevstvu su svi narodi jednaki, svi imaju isto dostojanstvo djece Božje. Stoga nitko ne može reći da je Crkva šutila u vremenu kada se svijet pretvorio u „veliku klaonicu“. Naprotiv ona je već desetak godina prije Drugog svjetskog rata upozoravala na moguće probleme raznih ideologija.
Zbog toga su i mnogi mučenici XX. stoljeća umirali, u strašnim progonima crkve prije svega od komunizma, ali i nacionalsocijalizma, umirali s poklikom na ustima: “Živio Krist Kralj!”. Neki dan smo čitali da je s tim uzvikom umro na ustima velečasni Vladimir Stuparić, župnik u Boričevcu kojeg su spalili zajednički partizani i četnici, ubijen u Sincu kod Otočca 1943. godine.
I fra Bernardin Sokol ubijen od krvoločnih partizana 1944. u blizini Korčule umro je s usklikom “Živio Krist Kralj” ustima. O Sokolovom mučeništvu posvjedočio je poslije jedan svjedok koji je rekao, da kad su franjevca jugokomunistički zločinci počeli tući – evidentno su ga udarali nasmrt – uzviknuo je Živio Krist Kralj! Malo nakon tih dana doznali su fratri da su mu tijelo našli u moru pod Orebićem. Tijelo ubijenog Sokola isplivalo je na obalu Pelješca blizu Orsana, na plažu Trstenica, gdje je kraj puta i pokopan, kod kuća s adresama Šetalište kneza Domagoja 47 i 49.
Je li Bog smeta danas? Ne! Ali nekima očito da. Svetkovina Krista Kralja svemira, je poziv na bratstvo i velikodušnosti. On je postao brat i stoga smo mi braća unatoč tome što se ponekad tako i ne ponašamo.
Smeta li Bog danas? Ne! Ali nekima očito da – velikom dijelu onih koji žele vladati svojom voljom, protiv mnogih i odbacivanjem drugih. A, Isus Krist Kralj, nalazi se u samom središtu naše osobne i cjelokupne povijesti na koju nas Crkva podsjeća: Stvoritelj nas je stvorio i Stvoritelj nas čeka.
Na ovu svetkovinu vidimo Kraljevstvo raspršeno po svijetu. Svetkovina Krista Kralja. To je prilika i izazov da ga stavimo u središte našega života.
