Tako su u Srbiji ili od Srba između ostalog brutalno ubijeni: vođa Prvog srpskog ustanka Đorđe Petrović Karađorđe i osnivač dinastije Karađorđević 1817., knez Mihailo Obrenović 1868., kralj Srbije i kraljica Aleksandar Obrenović i Draga Mašin 1903., prijestolonasljednik Franjo Ferdinand 1914. u Sarajevu, predsjednik Srbije 1980-ih Ivan Stambolić ubijen 2000. od strane policije Srbije, premijer Srbije Zoran Đinđić 2003. godine i dr.
Između ostalog Srbi su ubijali i političke vođe iz drugih naroda kao Stjepana Radića, Andriju Hebranga starijeg, uz pokušaje ubojstva kralja Crne Gore (dva puta od strane Crne Ruke prije I. svjetskog rata), pokušaja ubojstva predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana (raketiranje Banskih dvora), te brojni drugi atentati koji su počinjeni od strane srbijanskih vlasti na nižim ili nepoznatim društvenim razinama.
Spletka, ubojstvo, mitomanija i laž konstanta je politike Srbije od početaka stvaranja države do današnjih dana. To sve je samo sredstvo za cilj – Velika Srbija.
Dana 25. srpnja 1817. u Radovanjskom Lugu kraj Velike Plane ubijen je Đorđe Petrović, poznatiji kao Karađorđe, vođa Prvog srpskog ustanka.
Ovaj trgovac svinjama osnivač je srpske kraljevske dinastije Karađorđevića, njegov sin je knez Aleksandar Karađođević, te su se dvije dinastije Obrenović i Karađorđević smjenjivale, uglavnom ubojstvima i spletkama, na čelu Srbije do raspada Jugoslavije.
Karađorđe je ubijen po zapovijedi svog kuma Miloša Obrenovića, sjekirom i odrubljivanjem glave. Nakon što je oderana koža s Karađorđeve glave, Miloš Obrenović je kožu poslao da se usoli i ispuni pamukom i slamom. Kad je sve to završeno, glavu je poslao sultanu u Carigrad.
Karađorđe je Prvi srpski ustanak poveo uz obilnu pomoć Austrije, čiji je Smederevski snadžak (kolokvijalno nazvan Beogradski pašaluk) bio granična zemlja, te Rusije jer su obje zemlje imale aspiracije s teritorijem Turske i izlaskom na Mediteran.
Nakon propasti Prvog srpskog ustanka 1813. godine Karađorđe je pobjegao u Austriju, pa je boravio u Rusiji, a onda se pridružio ustanicima protiv Turaka u Grčkoj. Uz njihovu pomoć Karađorđe se 1817. vratio u Srbiju.
S lažnim dokumentima, ofarbane sijede kose i brkova u crno, sa jednim slugom iz Banata preko Dunava prešao je u Srbiju. S Vujicom Vulićevićem sreo se na groblju u Velikoj Plani, zatraživši od njega da pozove Miloša Obrenovića na dogovor o zajedničkoj borbi protiv Turaka.
Miloš Obrenović, srpski vojvoda i kum Karađorđa, dao ga je ubiti na najbrutalniji način, bojeći se za svoj položaj.
Ovakvi slični ustanci u to vrijeme potpomagani su od velikih sila i na drugim teritorijima Turskog carstva u Grčkoj, Bugarskoj, današnjoj Rumunjskoj, tako da nisu nikakva srbijanska slobodarska ekskluzivnost.
U okviru tih pokreta, na mig Rusije, za ustanke su se počeli pripremati Srbi, posrbljeni Vlasi i Arbanasi u Beogradskom pašaluku, ali, čekala se pogodna prilika za njihov početak. Planerima ustanka u prilog je išlo teško stanje u Beogradskom pašaluku, gdje su se janičari odmetnuli od središnje vlasti, te očekivana moralna i materijalna potpora Rusije.
Glavni cilj ustanka – obnova srpske državice i početak stvaranja Dušanove Velike Srbije
Glavni cilj ustanika bio je da obnove propale srpske države i državice i da se preko Novopazarskog sandžaka povežu s Crnom Gorom, kako bi na ustanke lakše poticali (h)rišćane/pravoslavce i u drugim susjednim zemljama, te tako obnovili Dušanovo carstvo kao Veliku Srbiju.
Za ostvarivanje navedenog cilja, ustanicima su na putu stajale Osmanlije, koje je trebalo protjerati iz Beogradskog pašaluka i iz prekodrinskih nahija Zvorničkog sandžaka u Bosni.
Tako bi bila uspostavljena srpska država s privremenom granicom na Drini, kao polazna točka buduće Velike Srbije.
Nakon čišćenja tako zaokružene Srbije od Turaka, kako su Srbi zvali domaće muslimane, oni bi prešli u Bosanski ejalet na lijevu stranu Drine i, uz pomoć suplemenika hrišćana, postupno osvajali teritorije koje bi pripajali Srbiji, do konačnog pada Bosne u njihove ruke. To bi bila još povoljnija osnova za ostvarenje konačnog cilja: obnove Dušanovog carstva i stvaranje države Velike Srbije.
Ta država je trebala biti stvorena na etničkim teritorijima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Albanije, Bugarske i dijelova Habsburške monarhije sjeverno od Dunava, već prema datim povijesnim mogućnostima.
U odnosu na muslimane u Beogradskom pašaluku, prekodrinskim nahijama Bosanskog ejaleta i dijelovima toga ejaleta na lijevoj strani Drine, prihvaćeno je načelo spaljene zemlje. Sve se BiH ponovilo pokoljima 1941-1945 u Goraždu, Foči i dr., kao i 1992-1995. godine s kulminacijom pokolja u Srebrenici. To sve je podrazumijevalo prvobitno progon i ubojstva muslimana, paljenje i rušenje njihovih kuća, privrednih objekata, bogomolja, škola i dr., te ponižavanje muslimanskih žena silovanjem.
To je ostalo konstanta od srpskih ustanaka, preko balkanskih ratova, do I. i II. svjetskog rata, te posljednjeg rata.
Beogradski pašaluk i prvi srpski ustanak
Prema nekim procjenama, pred Prvi srpski ustanak u Beogradskom pašaluku je bilo oko 20 000 muslimana.
Neposredni povod za dizanje Prvog srpskog ustanka bila je sječa knezova (oko 70 osoba), koju su izveli janičarske dahije 1804. godine, kad su saznali da se vrše pripreme za ustanak.
Ustanak je izbio u Orašcu kod Aranđelovca (Šumadija) 1804. godine, a za njegovog vožda(vođu), ustanici su izabrali trgovca svinjama Đorđa Petrovića, zvanog Karađorđe. Nova povoljna okolnost za ustanike bila je podizanje ustanka Drobnjaka u Hercegovini 1805. godine, koje je podstakla Crna Gora.
Najteži poraz Osmanlije su doživjele u bici na Mišaru kod Šapca 1806. godine. To je ustanicima omogućilo da počnu ostvarivati postavljene ciljeve. Po načelu spaljene zemlje, palili su i rušili sve što je muslimansko, muslimanske žene silovali, a muslimane progonili i tjerali iz Beogradskog pašaluka. Posebno teško stradalo je Užice Bila je to najveća kasaba u Beogradskom pašaluku i, prema službenim podacima, godine 1834. imala je 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća, te 34 džamije.
Oduševljen uspjesima ustanika, sve je njihove ciljeve u epskoj pjesmi Početak bune protiv dahija opjevao poznati slijepi pjesnik i guslar Filip Višnjić. Tekst pjesme glasi:
Kad je Đorđe Srbijom zavlado’
i Srbiju krstom prekrstio
i svojijem krilom zakrilio
od Vidina pak do vode Drine
od Kosova te do Biograda
vako Đorđe Drini govorio:
Drino vodo, plemenita međo
izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije
naskoro će i to vrijeme doći
kada ću ja i tebeka preći
i čestitu Bosnu polaziti.
Srpski nacionalizam nema milosti – masovna ubojstva muslimana u I. srpskom ustanku
Nove povoljne okolnosti, koje su ustanicima išle u prilog, bile su objava rata Osmanskog carstva Rusiji 1807. godine, u kojemu su sudjelovale velike osmanske vojne snage, a ustanici prešli na vojnu suradnju s Rusijom. Rusija je iste godine zaključila mir s Osmanskim carstvom. Ustanici su to iskoristili za učvršćivanje svoje vlasti i njenu organizaciju.
Kad su 1809. godine borbe obnovljene, ustanici su se još većom žestinom obračunavali s muslimanima. Nisu se zaustavili uništavanjem mjesta s muslimanskim stanovništvom u Beogradskom pašaluku, nego i u nahijama na desnoj strani Drine u Zvorničkom sandžaku, a zatim u nahijama na području Bosne s lijeve strane Drine: selo Dobrun i kasabu Višegrad u Bosanskom sandžaku, te Rudo, Pljevlja, Prijepolje i Bijelo Polje u sastavu Hercegovačkog sandžaka. Najgore je stradalo Rudo, jer su zapalili i porušili sve. Novi Pazar je potpuno spaljen, a vidno su stradali Sjenica i druge kasabe i naselja u Novopazarskom sandžaku.
Ove i druge barbarske pogrome srpski povjesničar i akademik Vasa Čubrilović, podsticatelj etničkog čišćenja Albanaca s Kosova u Tursku, nazvao je revolucionarnim pokretima, a srpski povjesničar i akademik Milorad Ekmečić, sastavljač i potpisnik Memoranduma o položaju srpskog naroda iz 1986. godine, koja je bila podstrekačka osnova za srpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, srpskim revolucijama.
Pošto je vidio da su njegovi ustanici u bezizlaznom položaju i da je propast ustanka neminovna, vođa Karađorđe je 1806. godine, s jednim brojem svojih vojnih zapovjednika, prebjegao u Habsburšku monarhiju. Austrijanci su ih zatočili na mjestu udaljenom od granice, ali su ih pustili 1814. godine i dozvolili da se po njihovoj želji, odsele u Rusiju.
Kasnije se vratio u Srbiju, ali mu je u dogovoru s Osmanlijama po naređenju Miloša Obrenovića odrubljena glava i poslana u sultanu u Istanbul.
Načertanije – program stvaranja Velike Srbije uništili su Hrvati!
Tako je Prvi srpski ustanak umnogome bio početak ostvarenja i obnove srpske državice koja je po megalomanskim i mitomanskim programima nacionalne politike Srbije i obnovljene srpske kneževine izdana 1844. pod imenom Načertanije, kao politički program Velike Srbije, u kojem piše: “Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju“.
U Načertanijama je kao Velika Srbija prvobitno obuhvaćeno područje bilo ono pod turskim carstvom:
- Kneževina Srbija
- Bosna i Hercegovina
- Crna Gora
- Sjeverna Albanija
Političke prilike kasnije su apetite Velike Srbije raspadom Austro-Ugarske proširile i na Hrvatsku, izlaz na Jadransko more, te Bačku, Srijem, Baranju i Banat u najširem mogućem obliku i granicama.
Austrija je saznala za Garašaninovo “Načertanije”, te ga 1883. godine tajno nabavila i arhivirala.
Načertanije su konačno i defnitivno pokušale biti oživotvorene u posljednjem Domoviskom ratu gdje je Srbija računala da će ratovima, etnčkim čišćenjima, ubojstvima, paleži, silovanjima i mučenjima Hrvata, Bošnjaka i Albanaca ostvariti svoj san o Velikoj Srbiji.
Sprječila ih je prvenstveno i ponajprije – Hrvatska vojska i hrvatski narod, obranom i oslobođenjem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Službena i neslužbena Srbija to zna i zato se s tolikom žestinom i danas 2018. obara na državu Hrvatsku i Hrvate s najviših premijerskih, predsjedničkih, ministarskih, medijskih i drugih pozicija.
To je ipak samo koprcanje velikosrba jer ideja patološke Velike Srbije uništena jednom zauvijek!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
