Serijom članaka pod naslovom Memento uoči Oluje želimo se podsjetiti što je prethodilo veličanstvenoj vojnoj akciji Hrvatske vojske. Danas se mnogi mediji i političari ponašaju kao da se prije Oluje nije ništa događalo, zaboravljajući genezu zločina i tijek događanja na ovim prostorima koji su počela davno prije Oluje.
Danas donosimo retrospektivu velikosrpskog skupa u Srbu 25. srpnja 1990. godine, gdje se (u Hrvatskoj!) skupilo 150.000 Srba iz cijele Jugoslavije. Premda je mjesto Srb imalo u komunističkoj Jugoslaviji kultni status kao mjesto “prve puške u Hrvatskoj”, prava je istina da je to bilo mjesto četničkog ustanka i pokolja Hrvata koji je trajao danima. To četnikovanje i četnička tradicija u Srbu nastavljena je i 1990., kao mjesto huškanja na rat i nastavak ubijanja Hrvata započetog 1941. godine.
Mjesto Srb pokazalo se nekoliko puta zlokobnim za Hrvate, kao mjesto gdje se navješćuje, a onda i realizira na različite načine progon i ubijanje Hrvata.
Prvo je 1941. godine postao mjesto ustanka u NDH u kojem nisu stradavali vojnici u oružanim bitkama, nego isključivo civili hrvatske nacionalnosti od dojenčadi do staraca visoke životne dobi. To se dogodilo na velikom području od gotovo 2000 km2 te je došlo do potpunog nestanka Hrvata katolika i muslimana.
Drugo je 1971. godine uoči sloma Hrvatskog proljeća, kada je masovni miting Srba u mjestu Srb odisao četništvo i to usred komunističke Jugoslavije. Svim time bilo je iznenađeno i tadašnje komunističko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar. Hrvatski narod je uskoro sasječen, ponovno i opetovano, u korijenu. Slomljena je ideja koja je htjela, makar malo, dati Hrvatima da prodišu u tamnici naroda Jugoslaviji, a zatvori su opet bili puni hrvatske mladosti i “nepoćudnih” Hrvata.
Zašto se Savka 1971. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva, a Plenković i HDZ se ne usude?
Treće je 1990. uoči rata i napada Srba na Hrvatsku: mjesto Srb postalo stožerno mjesto okupljanja u političkoj i psihološkoj pripremi za agresiju i genocid nad hrvatskim narodom koji će se uskoro dogoditi.
I. i II. srpski ustanak u Hrvatskoj počeo je, slobodno se može reći, u – Srbu. Koji je na taj način (p)ostao simboličko mjesto preživljavanja velikosrpske ideje u kontiniutetu događanja do danas.
Zar nisu i 2016. godine srpksa osnovnoškolska djeca iz Bobote pjevala u Srbu pjesmu “Moj će tata sekiricom da udara po krvnikovoj glavi”. Djeca naravno ne znaju ništa, ali roditelji i djedovi znaju da se to pjeva upravo na mjestu gdje se to i događalo.
No, nije se udaralo po krvnikovoj glavi, nego po dječjoj i glavama ubijenih svećenika, žena i staraca. Kao što svjedoče ostaci hrvatske djece od ubijene od “ustanika” i bačene u Dabinu Jamu pored Srba.
Beogradski projekt Velike Srbije – mitinzi i pobune Srba prije rata u Hrvatskoj
Sastanak Tuđman-Rašković
Dva dana ranije, 23. srpnja 1990., sastali su se predsjednik SDS-a i vođa Srba iz Hrvatske Jovan Rašković i hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Rašković je „izjavio (je) da se može govoriti o ustanku srpskog naroda, koji još nije oružani, ali da do takvog nedostaje ‘jedna mala distanca’ i da je srpski narod ‘lud narod’, te nastavio: “To je lud narod, ja sam psihijatar, to je lud narod. Ja Vam to kažem, da je lud… To je lud svijet. Oni su naoružani neviđeno. To je svijet koji je naoružan, isto kao i komandosi.”
Nakon skupa u Srbu 1990. vrlo brzo su na hrvatskim cestama osvanuli naoružani Srbi na barikadama, a uskoro su počela i ubijanja ljudi. Naravno, selektivno kao i 1941. – ubijani su isključivo i samo Hrvati, ali ne i Srbi. Čudan ustanak protiv “fašizma” i “neoustaštva”, i 1941. i 1990. ubija se po etničkom ključu i to – Hrvate.
Ubijanja, progoni, palež, jauk hrvatskih žena i djece, staraca i mladića postali su svakodnevnica, a Hrvatska je pretvorena u veliko zgarište i mjesto krvavog orgijanja združenih projugoslavensko-komunističkih i srbijansko-četničkih snaga.
Srb – partizani i četnici ubijaju zajedno Hrvate 1941. godine
Srb je mjesto povijesne laži – to je prvenstveno mjesto genocida nad Hrvatima
Tekst se nastavlja ispod oglasa
