Prenosimo kolumnu Zorana Čuture, bivšeg reprezentativca i velikog igrača Cibone u vrijeme dok je harala Europom i osobe koja je imala čast igrati sa dvojicom najvećih – Krešimirom Ćosićem i Draženom Petrovićem. Osvrt je to na anketu o najboljem košarkašu Europe svih vremena koje je provela stranica hoopshype.com.
Po mom skromnom mišljenju, Krešo je trebao i morao biti na prvom mjestu. Na stranu suhoparni podaci – tri olimpijske medalje, četiri svjetske medalje, sedam europskih medalja, biranje na NBA draftu kad ni u Europi ni u bivšoj SFRJ nismo ni znali da NBA uopće postoji, ulazak u NBA Hall of Fame, ulazak u FIBA Hall of Fame – on je puno više od skupa podataka, ma kako impresivni bili.
Bio je centar 20 godina ispred svog vremena, s visinom od 210 centimetara mogao je sve, mogao je driblati, dodati, šutirati, razigravati, blokirati, bio je košarkaški vizionar, i mirne duše mogu zapisati da je bio košarkaški genij. Teško je pojmiti njegovu veličinu, jer uz tu veličinu nije išao odgovarajući marketing, jer je snimaka njegovih igara malo, jer je najbolje godine svoje igračke karijere proveo u inozemstvu (iako je osvajao nacionalne titule sa Zadrom i, kasnije, s Cibonom u sumrak karijere), jer kao mormon nije bio po volji socijalizmu, jer je kao osobenjak i veliki individualac stalno bio u sukobima s “establishmentom” (jedan je period svoje karijere istovremeno bio trener ljubljanske Olimpije i igrač Zadra). No, za procjenjivanje ostavštine nekih ljudi potrebna je povijesna perspektiva, a Krešo je bio jedan od takvih.
Zbog Kreše gradili i veće dvorane
I meni je trebalo dugo da pojmim tko je Ćosić i što je Ćosić, mislim da se “klik” dogodio sredinom osamdesetih, kad je on bio trener, a ja igrač reprezentacije koja je gostovala u Provu, igrajući protiv sveučilišta Brigham Young. Na predstavljanju je dobio “standing ovations” od 20.000 ljudi, takve ovacije da su i meni krenuli žmarci niz kičmu, a suze iz očiju – 15-ak godina po njegovom odlasku iz Prova. Ni prije ni poslije nisam doživio tako nešto, a prošao sam svega i svačega u sportu.
Dva su dresa umirovljena u povijesti košarke na Brigham Youngu – jedan pripada Dannyju Aingeu, , a drugi Krešimiru Ćosiću, izostavljenom s liste najboljih europskih igrača u anketi održanoj tijekom Eurobasketa. Pokojni trener BYU-a iz Krešinog perioda tamo, Stan Watts, ustvrdio je da su novu dvoranu napravili kad su shvatili da dotadašnja dvorana, kapaciteta od 10.000, ne može primiti sve one koji su željeli vidjeti Ćosića na terenu, “tada se govorilo da sam ja izgradio novu dvoranu, Marriott je platio, a Ćosić napunio”. Koji još sportaš može reći da je zbog njega sagrađena nova dvorana?
Na ponudama iz NBA se zahvaljivao “jer je želio biti doma”, za bivšu državu je odigrao rekordne 303 utakmice – 60 više od ikog drugog. I, ne zaboravljajmo, kao trener je u reprezentaciju bivše države uveo i promovirao novu veliku generaciju košarke. Iako je već do tada bila pokupila sve moguće medalje na velikim natjecanjima… Divca je vodio na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj ’86, kad je imao 18 godina. Već iduće godine, na Europskom prvenstvu u Grčkoj, vodio je Kukoča s 19 godina, Rađu s 20 godina, Sašu Đorđevića s 20 godina, Paspalja s 21 godinom… I nikad nije dobio kredite za to, štoviše, smijenjen je nakon bronce u toj Ateni, da bi Ivković nastavio Krešin posao.
Napominjem, nisam član ni jednog kluba, ni jedne udruge, saveza, stranke, bilo kakve grupacije, interesne ili neinteresne, komercijalne ili nekomercijalne, i ovo je anketa s jednim anketiranim te samo moje samo moje individualno mišljenje. O kojem možete ili ne morate razmisliti nekoliko sekundi.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.
