25. travnja sveti Marko – čovjek je napisao Evanđelje, a sa Petrom i Pavlom evangelizirao svijet!

Sveti Marko rođen je u Isusovo vrijeme, a umro u Aleksandriji 25. travnja 68. godine. Evanđelist, kršćanski svetac, autor Evanđelja po Marku, aleksandrijski biskup, utemeljitelj kršćanske zajednice u sjevernoj Africi, zaštitnik Venecije. 

Štovanje svetog Marka se na slikama obično prikazuje s krilatim lavom kako piše, jer Marko naglašava snagu uskrsnuća i savladavanja smrti.

 

Djetinjstvo Sveti Marko po svemu je bio Židov koji je slijedio Isusa i prihvatio kršćanstvo. Deset puta spominje se u Novom zavjetu. Vjerojatno je on, mladić, koji je išao za uhićenim Isusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti, ostavlja plahtu i bježi gol. Na drugom mjestu u Svetom pismu opet stoji da sv. Petar, čudesno oslobođen okova, dolazi u kuću majke Ivana Marka. Naime, Marko je imao dva imena – Ivan i Marko. Prema anekim izvorima, Isus je blagovao svoju Posljednju večeru u kući Markove majke Marije! Marko je promatrao sve što Isus čini i kako apostolima pere noge te slavi Pashalnu žrtvu Novoga saveza.

Kasnija predaja, koja je slijedila novozavjetnim tekstovima, mnogo je bogatija, već i stoga što se Marka smatralo osnivačem jedne od prestižnih crkava s početka kršćanstva, one u Aleksandriji.

 

Sveti Marko kao učenik svetog Petra i Pavla

Prema tim predajama, Marko je prešao na kršćanstvo pod utjecajem sv. Petra, kojemu od tada služi kao tumač, jer Petar nije govorio grčkim jezikom. Zajedno sa svojim rođakom Barnabom i sa sv. Pavlom putuje od Jeruzalema na svoje prvo putovanje u Antiohiju. Marko prati Barnabu oko 50. godine na njegovom putovanju na Cipar. Na daljnja putovanja ga Pavao nije htio voditi (o tome izvješćuju i novozavjetna Djela apostolska).

Za vrijeme prvog Pavlovog zatočeništva u Rimu oko 60. godine Marko, koji se pripremao za svoje putovanje u Malu Aziju, susreće Pavla i tada su se pomirili. Prema legendi, Pavao ga je nagovorio da piše Evanđelje, najprije ga šalje u Agileju, a onda u Aleksandriju da propovijeda Evanđelje.

Predaja kaže da oko 65. godine odlazi u Aleksandriju i tamo osniva Crkvu. Kao biskupa Aleksandrije napadaju ga na oltaru, neprijateljski raspoloženi stanovnici vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo 25. travnja 68. Nevrijeme je spriječilo ubojice da ga spale, njegovo je tijelo ostalo netaknuto, a kršćani ga zakapaju.

 

Evanđelje po Marku – jednostavan i neposredan prikaz Isusa

Evanđelje je Marko pisao pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papirus za potrebe vjernika rimske općine. J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju “jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti”. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu. Evanđelje po Marku ili Markovo evanđelje, najstarije je od svih Evanđelja. Marko više od drugih evanđelista ističe Isusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista pravi čovjek, ali ga promatraju u svjetlu proslavljenoga Gospodina. Njegovo je evanđelje vjerojatno nastalo prije 70. godine, budući da ne pokazuje da je pisac znao za razorenje jeruzalemskog hrama.

Evanđelist Marko postupno nas uvodi otkrivajući mesijansku tajnu što se posvema očituje u smrti i u uskrsnuću Isusovu, da je Isus iz Nazareta pravi čovjek i pravi Bog.

 

Zaštitnik Venecije i Mletačke Republike

Ostaci sv. Marka u 9. stoljeću iz Aleksandrije su preneseni u Veneciju, te su najprije pokopani u duždevoj kapeli, gdje je između 1063. i 1073. godine sagrađena Katedrala sv. Marka. Prema legendi, jedan je zidar pri gradnji pao sa skele, ali je molitvom sv. Marku ostao nepovrijeđen. Zbog toga je sv. Marko zaštitnik zidara.

U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.

Štovanje Sv. Marka se na slikama obično prikazuje s krilatim lavom kako piše, jer on naglašava snagu uskrsnuća i savladavanja smrti.

Izvor: narod.hr/katehetski-nadbiskupija-split.net