To što Zadarska nadbiskupija nije metropolija svojevrsni je povijesni paradoks jer Zadar je dobio nadbiskupiju davne 1154. godine iliti punih 698 godina prije Zagreba. No, Zadar je nadbiskupiju metropoliju izgubio sad već isto tako davne 1932. godine kada je papa Pio XI. bulom “Pastorale munus” ukinuo Zadru status metropolije.
Pokojni nadbiskup Prenđa pisao je papi Benediktu XVI. i molio ga da uzme u razmatranje rješavanje statusa njegove nadbiskupije, odnosno da ona više nema status izuzete. Uporište za to Prenđa je našao i u Zakoniku crkvenoga prava iz 1983. godine gdje u članku 431.2 stoji “neka kao pravilo odsada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija”.
Danas zajedno sa Zadranima slavimo svetoga Donata, zadarskog biskupa i diplomata. Povijest Zadarske nadbiskupije uvelike odražava povijest burnog 20. stoljeća i lakoće kojom su se prekrajala granice, a što je imalo posljedica i po crkvenu organizaciju. Zadar i njegovo zaleđe bili su sve do kraja Prvoga svjetskog rata u jednoj državi, Austro-Ugarskoj Monarhiji, i to austrijskome dijelu, i nadbiskupija organizacijski nije imala nikakvih problema. Dapače, u to je vrijeme grad Zadar bio najvažniji grad na istočnoj obali Jadrana s dugom i bogatom poviješću, ne samo crkvenom, nego i kulturnom, umjetničkom i znanstvenom.
Što se tiče Zadarske nadbiskupije, dosta toga je, zapravo, započelo sklapanjem Londonskog ugovora u travnju 1915. godine između država Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) s jedne i Italije s druge strane. Tim su ugovorom zemlje Antante obećale Italiji znatne dijelove austro-ugarskog teritorija, konkretno Južni Tirol i, što je za ovu priču bitno, velike dijelove hrvatske obale Jadrana. Zauzvrat, Italija je odlučila ući u Prvi svjetski rat na strani Antante i otvoriti novo talijansko-austro-ugarsko bojište koje je sljedećih godina uglavnom bilo na Soči. No, Italija se zatekla na pobjedničkoj strani, iako je vojno, na bojištu, slabo stajala. Na istočnoj obali Jadrana više nije bila Austro-Ugarska nego nastajuće Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Italija je pokušala u cijelosti ostvariti odredbe Londonskog ugovora, a na kraju joj je u određenoj mjeri to i uspjelo.
Godine 1920. sklopljen je Rapallski ugovor kojim je velik teritorij nastanjen Hrvatima i Slovencima (oko deset tisuća četvornih kilometara s oko pola milijuna Hrvata i Slovenaca) pripao Kraljevini Italiji. Tu je sudbinu doživio i grad Zadar i od tada počinje čudna priča o statusu nadbiskupije.
Od 1922. godine nadbiskupija je podijeljena između dvije države – Italije i Kraljevine SHS – i praktično nije mogla funkcionirati. Mali dio – sam grad Zadar i četiri okolne župe, ukupno četiri posto teritorija nadbiskupije – pripao je Italiji. Golemi dio, 96 posto teritorija, pripao je Kraljevini SHS. Dakle, sjedište nadbiskupije bilo je u Italiji, golema većina teritorija i vjernika u Kraljevini SHS. Za dio u Kraljevini SHS Sveta je Stolica uspostavila apostolsku administraturu i taj je posao obavljao šibenski biskup.
Nova međunarodno-pravna komplikacija za status nadbiskupije nastala je 1929. godine kada su Italija i Sveta Stolica sklopile Lateranske ugovore čime su uredile međusobno odnose. Tim je činom Italija priznala suverenost Svete Stolice nad područjem Grada Vatikana. No, za Zadarsku je nadbiskupiju bilo mnogo važnije što, slijedom ugovora, više nije mogla biti metropolija jer je sjedište nadbiskupije (Zadar) u jednoj državi (Italiji), a sufraganske biskupije su u drugoj državi (Kraljevini SHS). Kako je i rečeno, tri godine kasnije nadbiskupija je izgubila status metropolije. Da bi se promijenio status nadbiskupije trebao je izbiti i završiti Drugi svjetski rat i u njemu je Italija morala biti na gubitničkoj strani. Dakle, sudbinu nadbiskupije i njenog ustroja ponovo su diktirali politički uvjeti, kojima su, pak, prethodili stanje i odnos snaga na bojištu.
Povratkom i Zadra u okrilje matice zemlje stvoreni su uvjeti za ponovno teritorijalno ujedinjenje nadbiskupije što se i zbilo 1948. godine. No, nadbiskupija nije imala nadbiskupa nego sve do 1960. godine apostolskog administratora. Tada je dotadašnji apostolski administrator Mate Garković imenovan rezidencijalnim nadbiskupom, a iza njega na tom su položaju bili još Marijan Oblak i Ivan Prenđa, te danas Želimir Puljić.
Pokojni nadbiskup Prenđa pisao je papi Benediktu XVI. i molio ga da uzme u razmatranje rješavanje statusa njegove nadbiskupije, odnosno da ona više nema status izuzete. Uporište za to Prenđa je našao i u Zakoniku crkvenoga prava iz 1983. godine gdje u članku 431.2 stoji “neka kao pravilo odsada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija”.
Povijest nadbiskupije uvelike odražava povijest burnog 20. stoljeća i lakoće kojom su se prekrajala granice, a što je imalo posljedica i po crkvenu organizaciju. Zadar i njegovo zaleđe bili su sve do kraja Prvoga svjetskog rata u jednoj državi, Austro-Ugarskoj Monarhiji, i to austrijskome dijelu, i nadbiskupija organizacijski nije imala nikakvih problema. Dapače, u to je vrijeme grad Zadar bio najvažniji grad na istočnoj obali Jadrana s dugom i bogatom poviješću, ne samo crkvenom, nego i kulturnom, umjetničkom i znanstvenom.
To što Zadarska nadbiskupija nije metropolija svojevrsni je povijesni paradoks jer Zadar je dobio nadbiskupiju davne 1154. godine iliti punih 698 godina prije Zagreba. No, Zadar je nadbiskupiju metropoliju izgubio sad već isto tako davne 1932. godine kada je papa Pio XI. bulom “Pastorale munus” ukinuo Zadru status metropolije.
U posljednjih je pola stoljeća ustroj Katoličke crkve u Hrvatskoj promijenjen. Osnovane su još tri metropolije – godine 1969. riječka i splitska, a godine 2008. i đakovačko-srijemska. No, status Zadra i njegove nadbiskupije ostao je nepromijenjen.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
