Ključno je istaknuti nešto važno o zločinima nad civilima jer dokazuju bitnu razliku između hrvatske obrane, koja je maksimalno izbjegavala stradanja protivničkih civila, i srpskog agresora, koji je svoju genocidnu strategiju dirigiranu od vojnog vrha u Beogradu temeljio upravo na zločinima nad civilima s ciljem genocida i etničkog čišćenja teritorija koji se želio osvojiti.
Dana 26. rujna 1995. s područja Bosne i Hercegovine Ratko Mladić je kao zapovjednik Vojske Republike Srpske izravno zapovjedio raketiranje Požege projektilom tipa “orkan” s kazetnim punjenjem pri čemu je ozlijeđeno više civila. Isti dan ispaljene su rakete ‘luna’ prema području Kutine.
Srpska bombardiranja hrvatskih gradova bila su redovita pojava od samog početka rata do njegovog kraja. Žrtve su bile mnogobrojne, tisuće ubijenih i ranjenih koji su ostali bez udova, invalidi, a materijalne štete nemjerljive.
Bio je to klasičan zločin koji je trajao, a licemjerna međunarodna zajednica optužila je Hrvatsku za granatiranje Knina na sam dan Oluje!
To više nego jasno govori koliko je Srbija bila miljenik određenih međunarodnih krugova, određena da pokori narode na tlu bivše Jugoslavije.
Zločini nad civilima – ključna razlika između srpske i hrvatske vojske
Tako je u razdoblju od studenoga 1991. do rujna 1992. u Slavonskom Brodu i okolici od bombardiranja i granatiranja poginulo je 24 djece u dobi od dvije do sedamnaest godina
Ključno je reći nešto važno o zločinima nad civilima jer dokazuju bitnu razliku između hrvatske obrane, koja je maksimalno izbjegavala stradanja protivničkih civila, i agresora, koji je svoju genocidnu strategiju dirigiranu od vojnog vrha u Beogradu temeljio upravo na zločinima nad civilima s ciljem čišćenja teritorija koji se želio osvojiti, piše matica.hr
Poticaj na analizu stradanja civila i civilnih objekata bile su laži stvorene u poraženim centrima projugoslavenske politike, sada skrivene u pojmu regije. Podatci se temelje se na objektivnom i stručno besprijekornom prikupljanju i evidenciji vođenoj u Glavnom stožeru saniteta Republike Hrvatske tijekom cijeloga rata, za razliku od nestručno i namjerno iskrivljenih podataka o stradanjima srpskih civila čija je analiza na temelju dostupnih podataka također prikazana u knjizi.
Za razumijevanje podataka o teškim stradanjima civila, čiji broj te dobna i spolna struktura odskaču od svih ostalih ratova na europskom tlu i govori o naravi agresije, potrebno je odmah na početku reći da je devedeset posto hrvatskih civila stradalo u svojim domovima. Ta činjenica pokazuje da su topovske cijevi agresora bile usmjerene na civilne, a ne na vojne ciljeve. Isto tako treba istaknuti da su ti civili stradali tijekom 1991. godine, dakle u vrijeme kada hrvatska obrana nije imala oružja da ih zaštiti. Povijesne činjenice koje se dokumentirano iznose objašnjavaju zašto je bilo tako.
Srpska vojska ubila preko 8.000 civila u Hrvatskoj
Analiza ubijenih civila obuhvaća sve stradale od početka rata pa do mirne reintegracije Podunavlja 15. siječnja 1998. godine. U tom razdoblju ubijena su 7263 hrvatska civila, ne računajući još oko 1.000 civila čija tijela do danas nisu pronađena, dakle nisu još identificirana. S njima će broj ubijenih civila na žalost prijeći broj od osam tisuća, što je za gotovo tisuću više od broja ubijenih vojnika.
Za genocidnu strategiju srpsko-crnogorskog agresora karakterističan je podatak da je 90 posto civila ubijeno u stanovima i kućama, što je dokaz da su primarni ciljevi njegove artiljerije bili domovi, a ne vojni ciljevi.
Artiljerijski napadi usmjereni na sela i gradove počinjali su u pravilu rano ujutro, kada je najveći broj starijih, žena i djece bio u kućama. Zato je i analiza strukture ubijenih civila pokazala zastrašujuće rezultate. Gotovo polovica svih ubijenih, točnije 46,6 posto, bile su osobe starije od 60 godina. Daljnja analiza podataka utvrdila je da su 43,8 posto ubijenih bile žene, a pet posto djeca!
Zašto su ubijane starije osobe, žene i djeca?
Zato što je poznato da ubijanje tih skupina tjera ljude u bijeg pa je to najjednostavniji način eliminacije jednog naroda s teritorija predviđenog za osvajanje. Oba podatka, o ubijenim starijim osobama, ženama i djeci, uklapaju se stoga u obilježja genocida. Genocid po međunarodnoj definiciji obuhvaća postupke sa svrhom da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička ili vjerska skupina. Definiran je u Međunarodnoj konvenciji o kažnjavanju i sprječavanju zločina genocida, a koju je Međunarodna skupština UN-a prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Sve republike proizišle iz Jugoslavije bile su je obvezne poštivati.
Photo: hazud.hr
Srpska vojska ubila preko 400 i ranila 1184 djeteta u Hrvatskoj
Direktna artiljerijska paljba srpsko-crnogorskog agresora ubila je 345 djece, a 50 ih je smrtno stradalo nakon rata od ostavljenih eksplozivnih naprava na terenu. Analitičkim praćenjem teško ranjenih osoba utvrdili smo da su direktnom artiljerijskom paljbom ranjena 1184 djeteta ili 12 posto od svih teško ranjenih civila. Ti se podatci danas ne mogu naći u našim prorežimskim medijima jer se svaka istina prikriva sa svrhom uspostave pomirbe temeljene na falsifikatima.
Dodamo li tomu podatak da su 4283 djeteta ostala bez jednog, a 219 bez obaju roditelja, slika agresije dobiva drugačiju dimenziju od one prezentirane u medijima i udžbenicima.
Jasno je da izneseni podatci mogu zbog ratnih uvjeta u kojima su prikupljani ponešto odstupati od stvarnih brojeva, ali se to odstupanje može mjeriti s najviše 2 ili 3 postotka, što ne mijenja ništa u vezi s zaključcima o planiranom genocidu nad hrvatskim narodom. U prilog takvoj tvrdnji ide i podatak u Glavnom stožeru saniteta o protjeranim Hrvatima. S okupirane trećine teritorija JNA i naoružani Srbi protjerali su s teritorija tzv. »SAO Krajine« 260 000 nesrpskog stanovništva. Kada smo nakon pobjedničke akcije Oluja ušli u to okupirano područje, zatekli smo isključivo jednonacionalni srpski sastav stanovnika. Svakom objektivnom i nepolitičnom sudu taj bi podatak bio dovoljan u donošenju osude agresora za genocid.
Strašne fotografije bestijalnih zločina srpske vojske nad civilima u Vukovaru:
