Serijom članaka pod naslovom Memento uoči Oluje želimo se podsjetiti što je prethodilo veličanstvenoj vojnoj akciji Hrvatske vojske. Danas se mnogi mediji i političari ponašaju kao da se prije Oluje nije ništa događalo, zaboravljajući genezu zločina i tijek događanja na ovim prostorima koji su počela davno prije Oluje.
Uz rijeku Unu otkriveno je, nakon Oluje i oslobođenja, čak 11 masovnih grobnica iz kojih je ekshumirano 114 žrtava. Većinu žrtava čine civili. 76.7% su civili, starije osobe 40,4%, žene 37%, ranjenici, teški invalidi i bolesnici 29%.
Masovne grobnice jedna su od najvećih tragedija hrvatskog naroda i dokaz genocida izvršenim nad njim. Posao koji su počeli četnici i partizani u II. svjetskom ratu, a zatim ga do morbidne krajnosti doveli partizani ubijanjima nakon rata, zapečatile su srpske paravojne postrojbe u Domovinskom ratu od 1991.-1995. godine.
U Hrvatskoj ima 148 otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskog rata, a nakon Vukovarsko-srijemske županije, najveći broj tih grobnica nalazi se u Sisačko-moslavačkoj županiji, čak 44.
Mile Blažević iz Struge kod Dvora na Uni i Željko Filipović iz Zagreba, na današnji dan 1991., svjesno su žrtvovali svoje živote da bi spasili živote žena, djece, staraca i civila, Hrvata dvorskog Pounja, koje je četnička vojska uzela kao „živi štit“ vodeći ih u koloni smrti ispred sebe prema hrvatskim selima doline Une, koje su branile postrojbe MUP-a i Zbora narodne garde.
Da, upravo to je učinio na današnji dan, 26. srpnja 1991., kada je herojskom i nesebičnom smrću poginuo junak hrvatskog Pounja Mile Blažević zvani Čađo, Hrvat iz sela Struga. Uz njega je, u istoj akciji, poginuo i mladi hrabri redarstvenik-dragovoljac Željko Filipović.
Oni su spasili veliki broj civila koje su četnici namjeravali ubiti.
Mile Blažević Čađo – nesebični heroj hrvatskog Pounja
Brutalni zločini događali su se tih dana posvuda u toj županiji: Glina, Petrinja, okolica Siska, ali osobito u Pounju gdje su mjesta stradanja bila hrvatska mjesta i sela uz rijeku Unu kao Hrvatska Dubica, Hrvatska Kostajnica, hrvatska sela općine Dvor kao Kozibrod, Struga, Divuša, Zamlaća…
Spomenimo se posebno pokolja u Baćinu i Kostrićima.
U Kostrićima je pobijeno sve hrvatsko stanovništvo zatečeno u već uništenom selu iz kojeg je većina protjerana. Taj dan u studenom 1991., nakon tri mjeseca okupacije i bez ratnih zbivanja, ubijeno je preostalih 16 Hrvata Kostrića, a među njima i cijela obitelj Jurić s dvoje male djece, sinovima Dariom i Tomislavom od 2 i 4 godine.
Kostrići – selo u kojem su Srbi ubili sve stanovnike
U Baćinu su četničke orgije trajale danima nad civilima, a 56 Hrvata, mahom žena i staraca, pronađeno je u masovnoj grobnici. Ostatak žrtava, koji nije pronađen u jamama, vjerojatno je bačen u rijeku Unu.
Pokolj u Baćinu – Prvo su starce mučki poubijali, a onda bagerom izgurali u plitke jame…
U srpnju 1991. prilikom okupacije hrvatskih sela Pounja ubijeno je više desetaka civila i zarobljenih policajaca-branitelja, napose u Strugi, Kozibrodu i Kuljanima. U Strugi su petorica srpskih vojnika silovala mladu djevojku pred majkom.
Napade i zločine predvodio je zloglasni kapetan Dragan. Srbi su željeli osvojiti Pounje kao trofej prije 27. srpnja, kada su slavili “ustanak u Srbu”, koji je, kad se stvari ogole, bio čisti zločin nad Hrvatima, baš kao i u ovaj u Pounju.
Prisjetimo se i Zrina, mjesta koje nalazi iznad rijeke Une na Zrinskoj gori, i njegove sudbine u II. svjetskom ratu.
Brojka od oko 300 ubijenih Hrvata Zrina u Drugom svjetskom ratu i poraću dolazi od povjesničara dr. Ante Milinovića, najboljeg poznavatelja povijesti Pounja i dugogodišnjem urednika časopisa Zrin, koji navodi u svom djelu ukupno 660 žrtava Pounja u tom razdoblju, od kojih je 291 bio Zrinjanin. Prije partizanskog uništenja župe i mjesta u Zrinu je živjelo oko 900 duša, što znači da je gotovo svaki treći stanovnik bio ubijen, a što je također tragično, žene i djeca su protjerani te im je sva imovina oduzeta, odlukom Kotarskog suda u Dvoru od 7.2.1946. godine, tako da se nikada nisu smjeli niti mogli više vratiti u svoj rodni kraj.
Zbog toga je Zrin jedina župa Sisačke biskupije bez vjernika katolika jer oni danas ne žive na njenom području.
Tekst se nastavlja ispod oglasa