Memento uoči Oluje (Pounje) – četnički zločini nad Hrvatima uz rijeku Unu bili su iz čiste mržnje i želje za Velikom Srbijom

Foto: Getty Images

Serijom članaka pod naslovom Memento uoči Oluje želimo se podsjetiti što je prethodilo veličanstvenoj vojnoj akciji Hrvatske vojske. Danas se mnogi mediji i političari ponašaju kao da se prije Oluje nije ništa događalo, zaboravljajući genezu zločina  i tijek događanja na ovim prostorima koji su počela davno prije Oluje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uz rijeku Unu otkriveno je, nakon Oluje i oslobođenja, čak 11 masovnih grobnica iz kojih je ekshumirano 114 žrtava. Većinu žrtava čine civili. 76.7% su civili, starije osobe 40,4%, žene 37%, ranjenici, teški invalidi i bolesnici 29%.

 

Masovne grobnice jedna su od najvećih tragedija hrvatskog naroda i dokaz genocida izvršenim nad njim. Posao koji su počeli četnici i partizani u II. svjetskom ratu, a zatim ga do morbidne krajnosti doveli partizani ubijanjima nakon rata, zapečatile su srpske paravojne postrojbe u Domovinskom ratu od 1991.-1995. godine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Hrvatskoj ima 148 otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskog rata, a nakon Vukovarsko-srijemske županije, najveći broj tih grobnica nalazi se u Sisačko-moslavačkoj županiji, čak 44.

Mile Blažević iz Struge kod Dvora na Uni i Željko Filipović iz Zagreba, na današnji dan 1991., svjesno su žrtvovali svoje živote da bi spasili živote žena, djece, staraca i civila, Hrvata dvorskog Pounja, koje je četnička vojska uzela kao „živi štit“ vodeći ih u koloni smrti ispred sebe prema hrvatskim selima doline Une, koje su branile postrojbe MUP-a i Zbora narodne garde.

Da, upravo to je učinio na današnji dan, 26. srpnja 1991., kada je herojskom i nesebičnom smrću poginuo junak hrvatskog Pounja Mile Blažević zvani Čađo, Hrvat iz sela Struga. Uz njega je, u istoj akciji, poginuo i mladi hrabri redarstvenik-dragovoljac Željko Filipović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oni su spasili veliki broj civila koje su četnici namjeravali ubiti.

Mile Blažević Čađo – nesebični heroj hrvatskog Pounja

Brutalni zločini događali su se tih dana posvuda u toj županiji: Glina, Petrinja, okolica Siska, ali osobito u Pounju gdje su mjesta stradanja bila hrvatska mjesta i sela uz rijeku Unu kao Hrvatska Dubica, Hrvatska Kostajnica, hrvatska sela općine Dvor kao Kozibrod, Struga, Divuša, Zamlaća…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Spomenimo se posebno pokolja u Baćinu i Kostrićima.

U Kostrićima je pobijeno sve hrvatsko stanovništvo zatečeno u već uništenom selu iz kojeg je većina protjerana. Taj dan u studenom 1991., nakon tri mjeseca okupacije i bez ratnih zbivanja, ubijeno je preostalih 16 Hrvata Kostrića, a među njima i cijela obitelj Jurić s dvoje male djece, sinovima Dariom i Tomislavom od 2 i 4 godine.

Kostrići – selo u kojem su Srbi ubili sve stanovnike

U Baćinu su četničke orgije trajale danima nad civilima, a 56  Hrvata, mahom žena i staraca, pronađeno je u masovnoj grobnici. Ostatak žrtava, koji nije pronađen u jamama, vjerojatno je bačen u rijeku Unu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pokolj u Baćinu – Prvo su starce mučki poubijali, a onda bagerom izgurali u plitke jame…

U srpnju 1991. prilikom okupacije hrvatskih sela Pounja ubijeno je više desetaka civila i zarobljenih policajaca-branitelja, napose u Strugi, Kozibrodu i Kuljanima. U Strugi su petorica srpskih vojnika silovala mladu djevojku pred majkom.

Napade i zločine predvodio je zloglasni kapetan Dragan. Srbi su željeli osvojiti Pounje kao trofej prije 27. srpnja, kada su slavili “ustanak u Srbu”, koji je, kad se stvari ogole, bio čisti zločin nad Hrvatima, baš kao i u ovaj u Pounju.

 

 

Prisjetimo se i Zrina, mjesta koje nalazi iznad rijeke Une na Zrinskoj gori, i njegove sudbine u II. svjetskom ratu.

Brojka od oko 300 ubijenih Hrvata Zrina u Drugom svjetskom ratu i poraću dolazi od povjesničara dr. Ante Milinovića, najboljeg poznavatelja povijesti Pounja i dugogodišnjem urednika časopisa Zrin, koji navodi u svom djelu ukupno 660 žrtava Pounja u tom razdoblju, od kojih je 291 bio Zrinjanin. Prije partizanskog uništenja župe i mjesta u Zrinu je živjelo oko 900 duša, što znači da je gotovo svaki treći stanovnik bio ubijen, a što je također tragično, žene i djeca su protjerani te im je sva imovina oduzeta, odlukom Kotarskog suda u Dvoru od 7.2.1946. godine, tako da se nikada nisu smjeli niti mogli više vratiti u svoj rodni kraj.

Zbog toga je Zrin jedina župa Sisačke biskupije bez vjernika katolika jer oni danas ne žive na njenom području.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.