Sve više Zadrana i Hrvata utječe se zagovoru ovog redovnika, još jednog duhovnog velikana iz bogate kršćanske prošlosti hrvatskog naroda. Od trenutka kada potekoše prve krsne vode sa čela hrvatskih ljudi na hrvatskom Jordanu, rijeci Jadro.
Blaženi Jakov Zadranin u dokumentima je zapisan kao Ilirski (Illyricus), Zadranin (a Jadera, di Zara), Slaven (Schiavone), Dalmatinac i sl. U kasnijoj talijanskoj literaturi prevladava “da Bitetto” (gradić u kojem je živio i umro). Međutim, svi se životopisci slažu da je bio Hrvat, čak su mu zapisali ime roditelja: Leonardo i Beatrica (Blaženka) Varindjec.
Mlad je stupio u Franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru. Nije bio svećenik, nego samo redovnik. Kad je kustos (zamjenik provincijala) trebao poći na generalni kapitul Reda, Jakov ga je pratio i nakon kapitula zaželio ostati u Provinciji sv. Nikole biskupa (Bari).
Živio je u raznim samostanima, bio čovjek molitve i vrlo marljiv u svojim svagdašnjim poslovima. Radeći u kuhinji i spremajući braći hranu stalno je živio u Božjoj prisutnosti, a sam pogled na vatru, koju je ložio i na njoj kuhao, poticao ga je na razmišljanje o prolaznosti svijeta i o paklenim mukama.
Bio je osobito pobožan Kristovoj muci i Mariji, vršio je pokornička djela, predavao se dugotrajnoj molitvi i kontemplaciji, pa je više puta padao u zanose (ekstaze).
Bog ga je još za života obdario karizmama proroštva i čudesa.
Sveto je predao svoju plemenitu dušu Gospodinu 27. travnja 1490. godine u samostanu u Bitettu, nedaleko Barija.
Narod ga je i za života i nakon smrti smatrao svecem i odmah su mu počeli iskazivati štovanje i zazivati ga u svojim molitvama. Sagrađena je posebna kapela u kojoj se čuva njegovo tijelo. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. godine za cijeli Franjevački red.
Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupiji, a najnoviji Časoslav i Misal franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja donosi tekstove za liturgijsko štovanje bl. Jakova.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
