Sveti Ivan Damašćanski živio je preko 100 godina ostavivši iza sebe tolika pisana djela, a navlastito svjedočanstvo osobnog života i predanja, kao i uzor velikog borca za stvar Božju i stvar crkve.
Sveti Ivan Damašćanski rodio se u uglednoj kršćanskoj obitelji 675. godine u Damasku. O njegovu životu nemamo sigurnih izvore, životopis je pisan naknadno.
Ivanov život može se podijeliti na dva razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća život i rad na dvoru kalifa u Damasku, gdje Ivan vrši službu ministra financija. Tu je službu naslijedio od svoga oca. Drugo razdoblje obuhvaća njegovo povlačenje iz javnoga života i odlazak u samostan. Kad je kalif Abd el-Malek počeo progoniti kršćane, Ivan napušta Damask između 7l8. i 720. godine, ostavlja udobnost života, njegove zamamnosti i časti, povlači se u Mar Sabu kod Jeruzalema i postaje monahom a kasnije i svećenikom. Imao je 50 godina. Potpuno se posvećuje teološkom studiju i pisanju. On je zadnji univerzalni teolog Istočne crkve. Strogo se drži tradicije. Skupljao je ono što su teolozi prije njega pisali i naučavali, pa ga ne možemo ubrojiti u teologe umotvorce. Ipak je teolog širokih pogleda, otvorenosti, sposoban ujediniti različite misli u jedan sustav učenja. Pisao je ne samo o teološkim, moralnim i asketskim nego i o egzegetskim i povijesnim problemima. Ostavio je brojne homilije i himne, koji se mole u istočnoj liturgiji.
Slavu je postigao djelom Izvor spoznaje, koje je 1150. godine na Zapadu prevedeno na latinski s naslovnom „De fide orthodoxa”. To je djelo pomoglo ulasku nauka Istočnih otaca na Zapad. Sveti Toma ga posebno cijeni, često se njime služi i često ga citira.
Tragovi teologije svetoga Ivana Damaščanskog duboko su utisnuti u teologiju Istočne crkve. Doprinosio je sistematizaciji teologije. Kao teolog utjecao je na generacije bizantinskih teologa. To se može ocijeniti time što je on dao sažetak misaonog svijeta prethodne teologije. Nazvan je svetim Tomom Istoka.
Kad je car Leon III., Sirac, začetnik pokreta kipoborstva, nastojao iskorijeniti štovanje svetih slika i kipova, sveti Ivan je neustrašivo ustao u obranu toga štovanja i riječju i djelom. Radi toga mu je odsječena desna ruka.
VII. ekumenski sabor (II. nacejski 787.) konačno je izvojevao pobjedu za štovanje svetih slika i pohvalio branitelje toga štovanja. Otada Istočna crkva smatra svetoga Ivana naučiteljem Crkve. Leon XIII. proglasio ga je 1890. naučiteljem Zapadne crkve.
Sveti Ivan živi preko 100 godina ostavivši iza sebe tolika pisana djela, a navlastito svjedočanstvo osobnog života i predanja, kao i uzor velikog borca za stvar Božju i stvar crkve.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
