27. rujna sveti Vinko Paulski – neizmjerno veliko djelo Sestara milosrdnica u hrvatskom narodu

Foto: snimka zaslona

Utemeljitelj Družbe sestara milosrdnica je veliki apostol kršćanske ljubavi sv. Vinko Paulski, kojeg slavimo na današnji dan.

On je godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac osnovao u Parizu družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva – za napuštenu djecu, za siromašne, bolesne, stare, zatočene. Time su po prvi put redovnice bile uključene u aktivni apostolat. Kako se broj Vinkovih kćeri iz godine u godinu povećavao, njihova se djelatnost s vremenom počela širiti i izvan Francuske – po Europi i svijetu.

Danas je milosrdnička grana najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.

Povijest hrvatskih milosrdnica od 1845. godine – djela ljubavi

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz austrijskoga Tirola, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest “bijelih sestara”. Biskup Haulik, poslije nadbiskup i kardinal, bio je srcem i rodom Slovak, ali ljubio je Hrvatsku kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskog naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. U sklopu tih nastojanja bio je i njegov poziv sestrama milosrdnicama iz Tirola da kao vrsne učiteljice i dobre bolničarke preuzmu rad u zagrebačkim školama koje su osnovane pod crkvenom upravom, te u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Za sestre je prethodno dao sagraditi crkvu i samostan, te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.

Prve sestre udarile su temelje dvjema najjačim Družbinim djelatnostima: odgojno-prosvjetnom radu u školama i njezi bolesnika i starih osoba u bolnicama i domovima.

Ženske škole i gimnazije organizira Crkva i Sestre milosrdnice

Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu (1848.-1945.) dala je nekoliko tisuća vrsnih učiteljica, a Ženska realna gimnazija (1926.-1945.) pod geslom Pro Deo et Patria posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U pjestovalištima (čuvalištima), obdaništima, zabavištima i sirotištima sestrama je bio povjeren odgoj i skrb za najmlađe, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži. Luč znanja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom nego i izvan nje – po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji …, ne zanemarivši pritom i apostolat kršćanskog odgoja.

Sav rad sestara protkan je dobrotvornošću. Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a godine 1853. i konvikt za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan ručak iz samostanske kuhinje, neka i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.

Služenje sestara u bolnicama

Svoje služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. ta bolnica seli u nove prostore u Ilici, ali zbog sve većih potreba godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti. Ta gradnja, kao i gradnja bolnice u Zemunu (1887.) i Plovdivu u Bugarskoj (1924.) tražila je od sestara velika odricanja.

Osnovne djelatnosti sestre postupno proširuju. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju brigu za kućanstvo gotovo u svim crkvenim zavodima u Zagrebu, a 1924. i u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Godine 1858. počele su se baviti izradbom crkvenoga liturgijskog ruha kojim su opskrbljivale mnoge naše crkve i kapele.

Prvih 11 godina zagrebačka zajednica sestara pripadala je u upravnom pogledu Kući matici u Zamsu, a od godine 1856. kad se ona odjeljuje od Zamsa i postaje samostalnom Družbom, upravljaju njome superiori zajedno sa vrhovnim glavaricama. Godine 1922., dokida se služba superiora, te Družbom hrvatskih milosrdnica upravlja vrhovna poglavarica sa svojim vijećem.

Tako je do danas.

Kako je Družba svakim danom bivala sve brojnijom, 1930. godine, za audijencije koju je Časna majka Ignacija Pavičić imala kod pape Pija XI., Sv. Otac joj je savjetovao da se Družba podijeli na provincije. Do te je podjele došlo 1932. godine, kada je Družba imala 1560 sestara i 113 redovničkih zajednica. Najprije je, 3. siječnja 1932., osnovana Riječka provincija, a potom, 8. prosinca, Zagrebačka i Splitska provincija.

Partizanski krvnici ubili 7 časnih Sestara milosrdnica

Za vrijeme i poslije rata krvnici iz partizanskih redova ubili su 7 časnih sestara milosrdnica:

Žarka Ivasić

Trofima Miloslavić

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Kornelija Horvat

Blanda Stipetić

Lipharda Horvat

Konstantina Mesar

Geralda Jakob

 

Neke od ovih sestara završile su u jami Jazovki.

O ovim mučenicama Crkve i zločnima partizanskih krvoloka možete pročitati ovdje

Izvor: narod.hr/milosrdnice.hr