Profesorica Nevenka Nekić napisala je kritički osvrt na knjigu Ivana Čaljkušića Šimaka “Daleko je Bapska” koja se odnosi na povijesne eseje vezane za Imotsku krajinu. Tekst donosimo u cijelosti:
“Koga izvedu, taj se više ne vraća”, tako piše na str. 151. gdje auktor spominje vrijeme kad se u Imockom iz dogane odvodilo i ubijalo iza Drugoga svjetskoga rata. Nije ta dogana tj. zatvor, tamnica od toga doba, seže ona u mletačko vrijeme samo se naziv sačuvao, ali i običaji vlastodržaca, stranaca koji su gospodarili ovim krajevima sve od turskoga vakta pa do današnjih dana. Čaljkušić se svojih korijena dobro sjeća i drži se kao noktima zakopan pod kamenjarom u kojem sve staze vode do rodnih Opanaka kao u središte srca.
Ova spomenuta epizoda dijagnosticira sve zlo što se nastavilo iza rata. Auktor u nekoliko poteza perom uzima mjeru žrtvama i krvnicima i dočarava atmosferu u kojoj se dramski postavljaju dva lika: predratni neradnik i agitator, sada glavni siledžija u zatvoru jer je u sprezi s vlašću i nesretna žrtva koja je nevina bačena u ralje mučitelja. Portret ne bi bio pravi da se nasilnik ne prikazuje kao samaritanac koji nudi žrtvi da će joj ispuniti posljednju želju. Hoćeš li za ispovijed fratra ili popa? Žrtva traži fratra, a drug je udara čizmom po glavi.
Nema u ovoj sceni ništa nadrealno, izmišljeno, pakosno ili pretjerano, ne, tako je bilo kazuje auktor, zapamtili ljudi, neki preživjeli, neki ostali uspomena svojim potomcima. No auktor zadire u prošlost, kako sam kaže „spiralno i asocijativno“, onako kako mu padne na um. Taj zavičaj zaboden u sjećanja dovodi do mitskih vremena, prožima kazivanje naravima puka, vjerovanjima, otvara stare rane i boluje s njima, ali se isto tako i raduje, prgavo nadmeće likove sklone pošalicama, ruganju, pa se ti poentilistički dodiri perom od malih uspomena šire do panoramskoga pogleda na imotsku krajinu i još dalje, još u zrakama linearne i kronološki ne uvijek sukladne strukture, tvore jedan čudesni sag prepun boja i zvukova našega juga. Uvijek s određenim emocionalnim duktusom auktor priča i veze putujući kroz vrijeme i prostor, susrećući prema pripovijedanju oca, davno umrle prosjake i konjanike, težake i njihovu muku, bogataše i siromahe, svećenike i njihove propovijedi, poučavajući usput, stvarajući od partikula koje ubire sa stabla prošlosti, zajedništvo duhovnoga jedinstva u prostoru i vremenu koje zamiče u drugi svijet, onaj u kome su već i otac i majka auktorovi.
„Osobitu, pak, zahvalnost dugujem svojim roditeljima, ocu Anti, pripovjedaču, koji je glavni lik cijele ove priče i materi Mari, junakinji,koja je u potpunom predanju i poniznoj ljubavi kao svijeća dogorjela žrtvujući se za druge. Neka joj Gospodin bude nagrada!“
U nizanju stotina likova i događaja ove zavičajne palimpsestske kronike duhovnost se očituje i u gangama, nedavno ubrojenim u svjetsku nematerijalnu baštinu. Gange su u čudesnoj glasovnoj zajauknoj pjesmi sabrale sve jade i radosti ovoga puka i stvorile epski kantual, ali i lirski memento na ljubav i ljepotu krajine i divojaka. Od mitova i tajanstva do realnoga krika u njima je čovjek antropološki razlomljen na zemlju i nebo, na žudnju i strast, simbolički utkan u planine i kamenjare. Ako se ponornica javlja u više imena, a planina može zvati Jauk, onda su tajne ljubavi i vezanosti za ovaj čudesni krajolik s dva oka – modrim i crvenim jezerom, samo simboli nečega dubljega i neprotumačivoga: zašto čovjeka boli i voli zavičaj?! Voda i žeđ pamte se kao krv u venama, jednako kao i zrno šećera koje je nekome zastalo na rubu usnice da bi ga u sjećanju zabilježilo nepodmitljivo i željno dječje oko.
Ovu čudesnu zavičajnu kroniku možete čitati tako da je nasumce otvorite na bilo kojoj stranici. Hoćete li naići na vještice, harpije koje jašu na oblaku oluje, na anegdotu o nekom sprdalici, opisu zločina ili ljubavoj priči – uvijek će vas ponijeti stilski ujednačen postupak pripovjedača: miješa prošlost i sadašnjost, sakralno i profano i tako ostvaruje realizam pripovijedanja u težnji za istinom, knjiga postaje codex koloristički i temperamentom južnjaka složen od minijatura do alegorija, ona je slatki povratak u zavičaj.
Koliko samo nostalgije ima početak odlomka (na str. 156.) “Imotski je gradić ljubavi, pjesme i sna…“
Tekst se nastavlja ispod oglasa