Na današnji dan 1942. počela je velika njemačka ofenziva na Staljingrad (Fall Blau). Knjiga ‘Croatian Legion’ zagrebačkog povjesničara Amira Obhođaša otkriva nepoznate detalje o 369. pješačkoj pukovniji sastavljenoj od tisuća Hrvata koji su se borili kao saveznici na strani nacističke Njemačke (zajedno sa Rumunjima, Talijanima, Mađarima i drugima) i to na najtežem bojištu 2. svjetskog rata – Istočnom tzv. ruskom frontu.
Knjiga otkriva sve detalje o velikoj skupini hrvatskih dragovoljaca koji su otišli na istočni front zavedeni idejama borbe protiv komunizma i SSSR-a.
Priče o životu i borbama hrvatskih vojnika prije i poslije Staljingradske bitke donosi i niz pojedinačnih sudbina, a osobito zanimljivu sudbinu posljednjeg zapovjednika pukovnije Marka Mesića koji je završio u sovjetskom zarobljeništvu, pa je nakon toga kao dio vojske Crvene Armije napadao na Beograd i Srbiju okupiranu od Nijemaca, da bi završio pod kotačima vlaka na zagrebačkom Glavnom kolodvoru.
Autori – zagrebački povjesničar Amir Obhođaš i australski izdavač Jason D. Mark – potrudili su se nakon osam iscrpnih poglavlja o ovoj temi priložiti i deset posebnih dodataka, a sve je to popraćeno sa 290 fotografija, 50 zemljovida i nacrta i 16 snimki iz zraka. Glavni izvor materijala su ratni dnevnici, dnevne zapovijedi, izvješća o bitkama, prijedlozi odličja i drugi materijali regimente koje su dva njena narednika uspjela iznijeti na jednom od zadnjih letova iz opsjednutog Staljingrada.
Isto tako, Hrvatski državni arhiv je prije toga u petsto primjeraka objavio knjigu povjesničara Milana Pojića “Hrvatska pukovnija 369. na istočnom bojištu 1941-1943”, s pukovnijskim ratnim dnevnikom, u kojoj je na osnovu oskudnih dokumenata i svjedočenja ispričana priča o ovoj postrojbi, općenito jedinoj stranoj jedinici koja je s njemačkim trupama ušla u Staljingrad.
Taj su grad uz Nijemce izravno pokušavali osvojiti još jedino upravo Hrvati, jer su ostali saveznici bili razmješteni u pobočne postrojbe koje su samo pružale potporu i osiguranje glavnom udaru. Sve je to prikazano na način koji je već naišao na pohvale primjerice i u uglednim britanskim vojno-povjesničarskim časopisima.
369. pješačka pukovnija – tko su bili i kako su osnovani?
Hrvatsku legiju ili službeno 369. pješačku proširenu pukovniju, Ante Pavelić je osnovao već 2. srpnja 1941, deset dana po Hitlerovom napadu na Sovjetski Savez, dok je još trajala narodna euforija jer je, uspostavom NDH i pristupanjem silama Osovine, izbjegnut očekivani rat na hrvatskome teritoriju.
Dakle, 2. srpnja 1941. poglavnik Ante Pavelić izdao je poziv za dragovoljce koji će se boriti protiv boljševizma na strani nacističke Njemačke protiv Staljinovog SSSR-a. Između 3. i 7. srpnja javilo se, na iznenađenje ustaških vlasti, preko 5.000 mladića. Važno je napomenuti da NDH nije nikada objavila rat SSSR-u kao što je objavila Americi, pa su legionari tamo bili dio njemačkog vojnog stroja, kao strani dragovoljci u vojsci Wehrmachta.
Tako je 16. srpnja 1941. stvorena 369. proširena pješačka pukovnija (odnosno na njemačkom 369. Verstärktes Infanterie-Regiment (kroat.)) . Bojne su formirane u Sarajevu, a zatim u Varaždinu i Zagrebu.
Kroz 369. pukovniju prošlo je oko pet tisuća ljudi. Veliki dio njih svoje će kosti ostaviti pod Harkovom i Kalačem, na Donu. Prije nego što su 16. kolovoza krenuli na put prema istočnome bojištu, vojnici pukovnije imali su kratku obuku u Dooollersheimu.
Prve bitke na Istočnom frontu
U listopadu dijelovi pukovnije su između Poltave i Harkova zapodjenuli prvi pravi megdan s neprijateljem, nakon čega su stigla i prva odlikovanja.
U početku 1941. i kasnije sve do bitke kod Harkova 369. pukovnija je imala velike probleme s moralom i disciplinom legionara. Više od stotinu legionara je pobjeglo, a neke je strijeljao prijeki sud 100. lovačke njemačke divizije u okviru koje je djelovala hrvatska pukovnija. Opskrba pukovnije zimskom odjećom i opremom je bila vrlo slaba. Po izvještaju pukovnika Ivana Markulja u postrojbi je vladao nered, rasulo i nedisciplina. Ivan Markulj izvještava Zagreb da vojnici kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se privatno automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje …… Kasnije zimi, legionari nose dijelove uniformi zarobljenih ruskih vojnika, zimske kape i šubare umjesto hrvatskih kapa. Tijekom travnja 1942. četiri legionara su osuđena na smrt i strijeljana, a neki su osuđeni na zatvorske kazne od 2 do preko 10 godina.
Lošu sliku nediscipline, nevojničkog ponašanja, vojno neškolovanih i loše opremljenih vojnika uskoro mijenjaju prvi ozbiljni kontakti s neprijateljem. Njemačko zapovjedništvo s divljenjem u mnogo navrata pismeno hvali i odlikuje legionare za njihovu iznimnu hrabrost i vojničko držanje u izuzetno teškim i pogibeljnim borbama. Prvi legionar odlikovan njemačkim Željeznim križem za hrabrost kod Harkova u listopadu 1941. bio je natporučnik Eduard Bakarec, kasnije višestruko odlikovan i ranjen pred Staljingradom. Bakarec je evakuiran iz Staljingrada i poginuo je u Hrvatskoj 1944. godine.
Zapovjednika Markulja zamjenjuje od 4. ožujka 1942. do 28. travnja 1942. potpukovnik Ivan Babić, a novi zapovjednik 26. lipnja 1942. postaje pukovnik Viktor Pavičić.
Od tog vremena, pa sve do Staljingrada, dijelovi pukovnije, a u Harkovskoj bici i nakon nje – čitava pukovnija, sudjelovali su u gotovo neprestanim borbama. Preživjeli su dvije strašne ruske zime, a da se, za razliku od drugih vojski na Istočnome frontu, vojnički i časnički postav nikada nije izmijenio. U domovinu su se vraćali samo iznimno, kao ranjenici, bolesnici ili po izvanrednom premještaju. Umjesto njih u zemlju su stizale njemačke pohvale na hrvatski račun, koje su tada objavljivane na naslovnim stranicama dnevnih novina, na način na koji se danas piše o sportskim uspjesima.
Bitka za Crveni Oktobar i Hrvati – strateška tvornica u Staljingradu
Važno je napomenuti da su von Paulus i njegova Šesta armija bili vojno najbolje što je Njemačka uopće imala u Drugom svjetskom ratu. Poziv 369. pukovniji da im se pridruži u napadu na Staljingrad bio je za legionare potvrda dotadašnjih uspjeha i požrtvovnosti na ruskom frontu.
Borbeni položaji 369. pukovnije u samom Staljingradu su bili većinom oko željezničke pruge blizu Volge i proslavljene tvornice “Crveni Oktobar”. Pukovnija u sastavu grupe Weber sudjeluje 1942. u napadu na tvornicu “Crveni Oktobar” (Krasnij Oktober) na obali rijeke Volge (kasnije proslavljenu u filmu Neprijatelj pred vratima). U početnim vrlo teškim borbama tokom osvajanja dijelova “Crvenog Oktobra” krajem rujna 1942. istakao se narednik Dragutin Podobnik koji je na svoju ruku ne čekajući spriječene jurišne topove osvojio s hrvatskim legionarima cijelu tvorničku zgradu ‘u obliku slova T’ u Crvenom Oktobru. Osvojenu zgradu Podobnik ostavlja njemačkoj posadi 54. pukovnije koja je cijela pobijena slijedećih dana od crvenoarmijaca koji se ubacuju kroz podzemne kanale i ponovno osvajaju zgradu. Nekoliko dana kasnije uz velike gubitke istu zgradu opet zauzimaju njemački vojnici. Podobnik je postao najodlikovaniji dočasnik pukovnije i izašao je iz Staljingrada 2. veljače 1943. netom prije poraza Nijemaca pobjede Crvene Armije kod Staljingrada. Dragutin Podobnik je poginuo u proljeće 1945. godine.
Marko Mesić – kako je posljednji zapovjednik pukovnije završio sa grupom Hrvata u Crvenoj Armiji i partizanima?
Kada je od generala Sannea zatražio da ga razriješi dužnosti i pošalje izvan opsade, zapovjednik pukovnije pukovnik Pavičić je za svoga nasljednika predložio potpukovnika Marka Mesića. Sanne ga je na to mjesto i imenovao, pa je Mesić 2. veljače 1943. pao u sovjetsko zarobljeništvo kao posljednji zapovjednik 369. pukovnije. Njegova priča jedna je najdramatičnijih hrvatskih priča u dvadesetom stoljeću.
U prvim mjesecima u ruskom zarobljeništvu umrlo je i nestalo još nekoliko stotina legionara. Od ukupno oko 106.000 zarobljenih njemačkih vojnika Paulusove 6. armije, poslije rata u Njemačku se vratilo samo nešto više od 5.000 preživjelih vojnika i časnika.
Zapovjednik Mesić i oko sedam stotina hrvatskih zarobljenika se zajedno sa njemačkim, rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve, pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, nedostatka ogrijeva i hrane, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi od oko 700 zarobljenih Hrvata kod Staljingrada, ostalo je na životu samo oko 400 preživjelih legionara.
Veliki dio zarobljenih časnika i legionara 369. pukovnije se u sovjetskom zarobljeništvu pridružila novoosnovanoj jedinici nazvanoj 1. Samostalna Jugoslavenska Brigada pod zapovjedništvom potpukovnika Marka Mesića i ostalih zarobljenih hrvatskih časnika. Neki legionari su odbili sudjelovati u brigadi i ostaju u ruskim logorima. Vjerojatno je dobar dio legionara dobrovoljaca imao na umu kasnije potvrđenu činjenicu (oko 5% zarobljenih Nijemaca se vratilo iz zarobljeništva) da su šanse za preživljavanje u ruskom zarobljeništvu vjerojatno daleko manje od borbe u novoj sovjetskoj uniformi protiv svojih dotadašnjih saveznika nacista.
Veliki broj legionara je kasnije poginuo tijekom 1944. i 1945. godine u vrlo teškim borbama s Nijemcima kod Čačka 1944. Gurnuti su u nju mimo vojne logike, da se kao bivši “ustaše” dokažu u borbu, pa su doživjeli pravi pokolj. U trodnevnim borbama imali su 137 mrtvih, 330 ranjenih i 72 nestala. Kasnije su dodatno desetkovani na Srijemskom frontu.
Partizansko više zapovjedništvo i svi časnici s negodovanjem i otvorenom mržnjom gledali su na zapovjedni kadar bivših veterana Staljingrada kao što su potpukovnik Egon Žitnik – bivši zapovjednik lakog prevoznog zdruga, major Marijan Tuličić – topnički časnik u Staljingradu, staljingradski veterani poručnici Ivan Vadlja, poručnik Vlahov, poručnik Tahtašimov, poručnik Draženović, major Marijan Prišlin – zamjenik zapovjednika pukovnije u Staljingradu i ostali.
Kada je u NDH otkriveno da je od prebjega bivših pripadnika 369. pukovnije formirana partizanska jedinica, i da je u njoj pukovnik i odlikovani zapovjednik 369. pukovnije postao časnik u Jugoslavenskoj partizanskoj vojsci, Mesićevo ime je brisano s popisa časnika Hrvatskih oružanih snaga, a sva NDH odlikovanja su mu oduzeta. Tito je Mesića osobno primio 1944. i nije ga dao kazniti, uhititi ili strijeljati.
Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. Komunisti mu opraštaju fašističku prošlost sve do 1948. Godine. Tada je stigla Rezolucija Informbiroa, a pred Markom Mesićem otvorio se posljednji krug pakla. Umirovljen je, a zatim uhićen. Više puta su ga zatvarali, ispitivali, pa puštali. Zlostavljali su ga mjesecima, ali nije im bilo važno ono što je Mesić radio u Hrvatskoj legiji, na Donu, pod Harkovom i Kalačem, u Staljingradu. Lomili su ga da razotkrije kako su ga vrbovali Sovjeti i prizna kakav je njegov tajni zadatak u borbi protiv Titove Jugoslavije. U neobjašnjenim okolnostima je 1950. godine na Zagrebačkom glavnom kolodvoru pao pod vlak (gurnut ili tijekom bijega?) na tračnice i vlak mu je odsjekao obje noge.
Eto, takva bi bila priča o artiljerijskome potpukovniku staro-jugoslavenske kraljevske vojske, te pukovniku Hrvatskoga domobranstva, posljednjem zapovjedniku 369. pukovnije, više puta odlikovanom časniku bitke kod Staljingrada i na kraju potpukovniku Jugoslavenske narodne armije u penziji, koji je umro u Zagrebu 9. veljače 1982. Vjerojatno mu nije bila nikakva utjeha što je njegov život bio metafora teške hrvatske povijesti u dvadesetom stoljeću i što je, čak i šturo prepričan, s malo zabilježenih podataka i bez svjedoka koji bi nešto rekli, njegov život sadržajniji od svih nenapisanih hrvatskih romana, memoara i ispovijesti na temu Staljingradske bitke.
Život koji je umnogome reflektirao tešku i tragičnu sudbinu hrvatskog čovjeka u prošlom stoljeću.
