Teško je u svijetu pronaći primjer da je za reprezentaciju jedne zemlje u najboljoj postavi nastupilo čak deset igrača jednog kluba, a upravo je deset hajdukovaca zaigralo 1924. godine za reprezentaciju u utakmici protiv Čehoslovačke. Jedino vratar nije bio iz Splita i to zato što je tadašnja „jedinica“ Hajduka Otmar Gazzari bio talijanski državljanin.
Hajduk je po mnogo čemu jedinstven. Tome u prilog ide i činjenica da je deset nogometaša kluba pod Marjanom, 28. rujna 1924. godine nastupilo kao reprezentacija Jugoslavije, protiv Čehoslovačke u Zagrebu, osim vratara Otnara Gazzarija koji je bio talijanski državljanin.
Umjesto njega gol reprezentacije Jugoslavije na ovoj utakmici čuvao je vratar zagrebačkog HAŠK-a Dragutin Fridrich.
Hajduk sastavlja izvrsnu standardnu jedanaestoricu: Otmar Gazzari, Janko Rodin, Petar Dujmović, Ante Kesić, Mihovil Borovčić Kurir, Veljko Poduje, Šime Poduje, Ljubomir Benčić, Mirko Bonačić, Ante Bonačić i Vinko Radić.
Trener je Luka Kaliterna.
Evo i zapisa o utakmici i jednog od njezinih aktera legendarnog Šime Poduje: „Parabrodom smo putovali do Sušaka u prvoj klasi, što nije bio slučaj kad smo putovali kao igrači Hajduka, jer smo tada redovito sjedili u trećoj, vrlo rijetko drugoj klasi. U Zagrebu smo odsjeli u hotelu Esplanade, koji se tek otvorio.
Nego da prijeđem na utakmicu koja je Hajduku donijela još jedan sportski rekord, do danas svakako neoboren. Da je deset igrača jednog kluba igralo u državnoj reprezentaciji nigdje se ne spominje u sportskim analima. Hajduk se jedini može time ponositi!
Iako puni treme i pod dojmom odgovornosti pred koju smo iznenada bili stavljeni, uspjeli smo da u prvom poluvremenu čak nadmašimo protivnika dotjeranijom igrom. Lopta ja nekoliko puta plesala pred Štaplikom, onda jednog od najboljih vratara Europe. Nažalost, nismo nikako uspjeli da je proguramo kroz vratnice njegova gola i da povedemo, što bi nas bilo oslobodilo nervoze i respekta pred protivnikom.
I sada mi je pred očima momenat, u kojemu je moj brat Veljko pokušavao da iskoristi sve svoje sposobnosti da loptu koju sam pucao iz kornera ubaci u gol. U gužvi, koja je nastala, sjećam se dobro, kako je tri puta bezuspješno nastojao da uđe s loptom u gol, dok konačno Štaplik nije uspio da mu je oduzme. O ovom momentu moj brat Veljko najradije govori, kad priča o svojoj sportskoj karijeri.
„I danas žalim – redoviti je njegov refren – što me lopta nikako nije htjela slušati“
Ova i druge neiskorištene prilike omogućile su pobjedu gostiju, čija je veća rutina došla do izražaja u drugom poluvremenu.
Usprkos toga, što smo izgubili s rezultatom od 2:0., baš ovom utakmicom smo najviše pridonijeli kvalitetnom uzdizanju, jer je za nas mnogo značilo, gotovo u početku naše nogometne karijere, sastati se u međudržavnoj utakmici s igračima kakvi su bili Štaplik, Čipera, Štapl, Vanik, Lastovička, Jelinek i drugi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
