‘Crveni manageri’ svojevrsni je roman s ključem pisan iz autobiografske pozicije, ali kojim se otkriva do u zadnju pojedinost kako je u Jugoslaviji je razvijen mehanizam izvlačenja novca iz državne firme na privatne račune. Osim toga, Đureković, koji je prije bijega u Njemačku radio kao direktor marketinga u INA-i, zbog saznanja o kriminalu u INA-i koje je imao i koje je objavio u nekoliko novinskih članaka objavljenih u emigraciji, ali i u jednom od svojih romana “Crveni manageri“, postao opasan svjedok koji je mogao ugroziti financijske i političke karijere visokopozicioniranih komunista i njihove djece.
To ga je koštalo ubojstva zbog kojeg su tadašnji komunistički službenici državne sigurnosti Josip Perković i Željko Mustač osuđeni na doživotni zatvor u Njemačkoj. Nažalost, i ova presuda je (namjerno) danas ponovno pala u zaborav, umjesto da se iskoristi da se rasvijetle zločini Udbe, financijske pronevjere i akumulacija kapitala koje su počele davno prije raspada Jugoslavije.
Knjigu Crveni manageri i danas je vrlo teško nabaviti u Hrvatskoj, što je indikacija da su strukture koje su tih godina počele stjecati bogatstvo na račun društvene imovine snažno prisutne i utjecajne do danas.
U predgovoru Stjepan Đureković roman Crveni manageri određuje kao „politički roman“ koji „život u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji prikazuje na potpuno istiniti način“… “. Tako se među upravljačkom (menadžerskom) kastom živi i govori u tvornicama, bankama, trgovačkim organizacijama i drugim poduzećima. Pronevjere, krađe, i druge vrste lopovluka su toliko raširene, da je to također tipično za surovu komunističku svakidašnjicu… Mnoge nisu niti otkrivene niti je u interesu jugo-režima da ih otkrije i goni. Znam osobno nekoliko građana Jugoslavije koji su državu oštetili za desetke milijuna dolara koje su pohranili u švicarskim bankama, ali se protiv njih ništa ne poduzima“. (citat iz predgovora knjige Crveni manageri)
Roman je svakako politički triler, ali i „roman s ključem“ pri čemu je autor najvažnije političare, Titu, Kardelja, Bakarića, Milku Planinc navodio s punim imenima, a ostale aktere prikriveno, šifrirano. Suvremeni autori „romana s ključem“ skoro da su postupali obrnuto. Znakovito je pritom da je baš jedan pravi ključ ubrzo odredio njegovu gorku sudbinu.
U INI je Đureković bio druga „zapovjedna linija“, šef u ono vrijeme novotarije – marketinga, ali svakako dostatno visoko pozicioniran da bi mogao imati potpuni uvid u funkcioniranje ondašnjeg gospodarstva i politike s jakim partizanskim zaleđem, vjerojatno svojedobnom suradnjom s UDB-om, te onda o svemu „istinito pisati“. Njegov glavni junak u romanu, Ivan Rukavina, generalni direktor poduzeća za međunarodnu trgovinu Interimpex (čitaj – za uvoz) nosi uostalom mnoštvo autobiografskih crta. Partizan je, fakultetski obrazovan, suradnik UDB-e svojedobno, priznati socijalistički menadžer s jakim političkim vezama. Imućan je, kao i stvarni crveni manageri, stanuje u vili na Tuškancu, sinu dugovječnom studentu, ne zbog „pameti“, već predaje mladalačkim užitcima, kupio je auto strane marke, sam se uglavnom služi službenim mercedesom. Posjeduje i vikendicu, ima ljubavnicu, više njih.
Crveni manageri – ljubavnice, prostitutke, krađe, bakanalije, biznisi….
Crveni manager bez ljubavnice, pa to nije išlo, brak mu je klimav, pred raspadom, čeka se ustvari da djeca dovrše školovanje.
Daleko veća primanja od pristojne direktorske plaća, deset puta veća, donosi mu „biznis“ koji vodi njegov brat, mladi umirovljeni podpukovnik JNA. Otvorili su obrt za montažu centralnog grijanja pri čemu poslove kod kolega direktora osigurava Ivan Rukavina, brine se da se oni i plate u i tada vrijeme nelikvidnosti u gospodarstvu, organizira podmićivanje poreznika i slične „strateške“ aktivnosti.
Nakon nekoga vremena direktor Rukavina se odlučuje i za veći „biznis“ – uzimanje provizije od stranih firmi koje po Jugoslaviji prodaju industrijsku opremu za različite tvornice. Treba napomenuti kako su sva ta „uvozno-izvozna“ poduzeća ustvari bila skoro isključivo uvozna, osobito kad je kapitalistički Zapad u pitanju, a izvozila su tek u nuždi, recimo na početku osamdesetih i pod svaku cijenu kako bi Jugoslavija došla do deviza. U slučaju većih poslova, kao što je izgradnja Željezare u Sisku s prijateljem dijeli proviziju. U nabavi poslova i sam se koristi korumpiranjem svojih potencijalnih kupaca, često poluobrazovanih provincijskih direktora.
Za njih se u Interimpexovoj posebno izgrađenoj vili u okolici Zagreba organiziraju bakanalije s elitnim prostitutkama, vodi ih se po istom „poslu“ i u inozemstvo, primjerice u Pariz kamo Rukavina vodi direktore Srbe iz vojvođanske provincije, buduće kupce opreme neke tvornice, od čega će on uzeti masnu proviziju.
Sve se pita Beograd, a sve rješava – mito
On ima i velikih problema s tzv. „saveznom administracijom“ koja je sva iz Beograda i dakako čine ju i preko devedeset posto Srbi, što stari što novi poslijeratni Beograđani. Tzv. „nacionalni ključ“ (opet, eto ključ) primjenjivao se pri vrhu piramide (ministri i sl.) dok su ostali koji često i presudno odlučuju „domaći“. Kako njima doskočiti, kako izvući potrebne dozvole i „papire“, naročito kad je riječ o uvozu, devizama? Jednostavno, korumpiranjem onih koji odlučuju, izdaju, potpisuju dozvole. Stavi ih se na još jednu mjesečnu plaću kod Interimpexa na crno. Takve operacije nisu sasvim jednostavne, jer i konkurentske „savezne“, ustvari srpske firme vične su, ako ne i vičnije istom „biznisu“ – korupciji, a tu je onda i uloga „srpske krvi“ koja nije voda, no kako i Srbi vole novac, a tamo korupcija traje od kad je srpske države, nekako se ipak „prođe“.
Sve ovo je „istinito“ da istinitije ne može biti, a da „iznenađenje“ bude veće i svima koji su to tada htjeli znati bilo i poznato. Vic je, dakako, bio u tome da se moralo šutjeti jer bi onaj koji bi „lajao“ završio u zatvoru. „Drug taj i taj je lopov“ moglo se reći samo među jako povjerljivima. Blateći druga s istinom, blatila se Partija „sistem“, „podrivalo bratstvo-jedinstvo“, a sve je to bilo pod tepihom, bogme i ispod parketa i zabranjeno.
Osnivanje kompanija u inozemstvu – početni kapital djece komunista
Rukavina na koncu shvaća da se ni od paralelnog posla u Zagrebu niti od provizija ma kolike bile, ne može toliko obogatiti kako bi ostvario svoj plan trajnog odlaska u inozemstvo, emigraciju, pa kreće u treću fazu plana: osnivanje Interimpexovih poduzeća u inozemstvu, što je bila uobičajena praksa, a na koncu osniva i poduzeća na svoje ime za koja njegovi su-radnici nisu znali. Sve te firme i formalno Interimpexove i samo njegove glase na njega – kapitalizam ne poznaje društveno vlasništvo pa on s novcem raspolaže suvereno kao i svaki vlasnik.
Pored korupcije Đureković (Rukavina) još mnogo toga neuvijeno spočitava sustavu: neučinkovitost, nelikvidnost, političke tvornice (Obrovce), već su se zaredale i nestašice i repovi za benzin, deterdžente…, a naročito pogrješnu kadrovsku politiku koja preko Partije forsira podobne, a nesposobne. Protivi se i Zakonu o udruženom radu, razbijanju poduzeća na tzv. OOUR-e, prevelikom utjecaju radnika preko radničkih savjeta, Partije, sindikata u poslovnom odlučivanju. Što se tiče „smrtnog grijeha“ hrvatskog nacionalizma, poglavito onoga tzv. „ekstremnoga“, teško ga je u knjizi pronaći. Istina on mjestimice govori protiv Srba ali uglavnom jezikom 1971. kada se o tome govorilo i javno i u medijima, pa i u partijskim „ćelijama“. Uglavnom se radi o neravnopravnom položaju Hrvatske i Hrvata, raspodjeli deviza, prevelikog udjela Srba u saveznom aparatu, vojsci, policiji, dakle ništa bitno novo.
Prokazan pokvareni sustav u Jugoslaviji – da li je to koštalo života Đurekovića?
Kad piše o Srbima u Zagrebu prvenstveno ih vidi kao nesposobne i ulizičke partijaše kakvih nalazi i među Hrvatima, ali i svim ostalim „narodima i narodnostima“. Sa Srbima inače njegov junak uspješno surađuje u jedinom sustavnom „biznisu“ – korupciji. Ivan Rukavina tek se na kraju, u zadnjoj rečenici knjige promeće u „hrvatskog“ Robin Hooda: „Istovremeno odluči da će od sada i šakom i kapom pomagati hrvatsku emigraciju“. Što je onda, od onoga u knjizi Đurekovića koštalo tako mafijaške smrti? Nije vjerojatno ni predposljednja rečenica iz romana: „Spas je jedino u tome da se odlijepimo od tih Srba (reflektira se Rukavina prvenstveno na one Srbe koji su ga nakon bijega i sudskog procesa u Zagrebu, u odsutnosti naslijedili u poduzeću) i ostalih u Jugoslaviji i da osnujemo slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku!“
Vjerojatno ipak činjenica da je bio kotač sustava, iznutra ga prokazao, ogolio do kože, poglavito elitu – „izdao“, računao je „sistem“. Možda je poslužio i kao upozorenje kažu stotinama suradnika UDB-e koji su po inozemstvu vodili „udbine“ kao „svoje“ firme, da se i oni ne bi s novcima koji su stizali iz Jugoslavije također odmetnuli za svoj ili nečiji tuđi „račun“. Koliko je takvih „firmi“ sudjelovalo u privatizaciji u Hrvatskoj? Praksu otvaranja takvih „firmi“ imali su i Sovjeti, od Lenjina, Kominterne, preko Staljina, sve do propasti.
Bizaran je i znakovit istovremeno podatak da je i logor Goli otok imao devizni račun u Švicarskoj, što potvrđuje i Aleksandar Ranković u svojim „Zabilješkama“. Ali sve su to razlozi koji se ne nalaze u knjizi, tek u njenim rukavcima, izvan njenih korica. U jednom od njih poprilično račvastom, poput meandra, čuči i sljedeće: roman je objavio 1983., a do 1990. prošlo je tek sedam godina pri čemu su pravi „crveni menadžeri“ još i „sazrijevalii“, a tutnjao je „pravi“ kapitalizam u koji su se oni „aktivno“ uključili, sada u „domovini“.
Privatizacija! Nije pa ni od Đurekovića loše doznati tko su oni i kako je to doista bilo, a čini mi se kako će se jednoga dana i na tom „frontu“ otvoriti novi „izvor“ za novi potok iz ove knjige.
Tekst se nastavlja ispod oglasa