U ratnoj operaciji oslobađanja Bosne i Hercegovine 1878. godine, nakon više od 400 godina vladavine Turaka, sve hrvatske pješačke pukovnije pod vodstvom generala Filipovića su uspješno obavile najteži dio rata i ušle u Sarajevo. Najveći otpor generalu Filipoviću pružili su bosanski muslimani, kao i dio pravoslavnog stanovništva, dok su Hrvati katolici dočekali Filipovićevu vojsku s velikom radošću kao osloboditelje.
Uz feldmaršala Svetozara Borojevića i generala Stjepana Sarkotića, general Josip barun Filipović jedan je od najistaknutijih i najviše rangiranih Hrvata u hrvatskoj vojnoj povijesti.
Ali i o njemu, kao i svemu iz tog vremena, se u Hrvatskoj danas premalo zna. Vjerojatno čak ni svi stanovnici njegove velike ulice u zapadnom dijelu Zagreba ne znaju u čijoj ulici žive jer ulica nosi ime u čast „baruna Filipovića“, kao da se radi o nekom anonimnom barunu kakvih je u prošlosti bilo mnogo.
Na Olšanskom groblju u Pragu među posljednjim počivalištima istaknutih osoba s kraja 19. stoljeća nalazi se i jedan zaboravljeni grob na čijem spomeniku čitamo ovaj tekst: „Hier ruhet der K. und K. Feldzeugmeister Josef Freiherr Philippović Grosskreutz des Leopold-ordens (K.D.) Commandeur des Militär Maria Theresien-ordens etc. etc. etc. commandirender General in Böhmen geboren 1819 am 28. April zu Gospič in Croatien gestorben 1889 am 6. August zu Prag“.
Riječ je o grobu jednoga od najslavnijih hrvatskih vojskovođa, generala Josipa Filipovića, koji je u povijesti zabilježen prije svega kao zapovjednik austrougarskih postrojbi koje su 1878. okupirale Bosnu i Hercegovinu nakom više od 400 godina vladavine Turaka, piše vojnapovijest.vecernji.hr
Kao i mnogi grobovi hrvatskih velikana umrlih izvan domovine, i Filipovićev je grob prepušten zaboravu i propadanju, a donedavno je bila nepoznata i njegova lokacija. Tek 2012. nakon nekoliko mjeseci potrage otkrilo ju je Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba koje je pokrenulo akciju da se grob obnovi ili da ga se eventualno preseli u Hrvatsku.
Uz feldmaršala Svetozara Borojevića i generala Stjepana Sarkotića, general Josip Filipović jedan je od najistaknutijih i najviše rangiranih Hrvata u austrougarskoj vojsci, ali i o njemu se u Hrvatskoj danas premalo zna. Vjerojatno čak ni svi stanovnici njegove ulice u zapadnom dijelu Zagreba ne znaju u čijoj ulici žive jer ulica nosi ime u čast „baruna Filipovića“, kao da se radi o nekom anonimnom barunu kakvih je u prošlosti bilo mnogo.
Tko je Josip barun Filipović – jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa u povijesti?
Josip Filipović, jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa uopće, podrijetlom je iz ličke plemićke obitelji Filipović. Pridjevak “von Philippsberg” dobio je prema Filipovcu.
Od samog je početka svog vojničkog života sudjelovao u svim ratovima na tadašnjem području hrvatskog i austrijskog teritorija.
Tako je kao zamjenik glavara glavnog stožernog odjela hrvatske vojske god. 1848. i 1849. ratovao u bitkama za Beč, kod Schwechata, Parendorfa, Altenburga i Moora. Josip Filipović se je osobito proslavio u bitki kod Solferina i u austrijsko-pruskom ratu, u kojem je austrijska vojska izgubila, ali su zato hrvatske pukovnije pod njegovim vodstvom razbile talijansku i prusku vojsku na svom dijelu bojišta.
Jedno vrijeme Filipović je bio zapovjednik divizije u carskom Beču, a nedugo zatim promaknut je u general pukovnika austrijske vojske i imenovan vojnim zapovjednikom Češke sa sjedištem u Pragu.
Austro-Ugarska vs. Bosna i Hercegovina – hrvatske pukovnije vode napad!
God. 1878. kada je na prijedlog Engleske Austro-Ugarska Monarhija dobila međunarodni mandat da riješi “veliku istočnu krizu” tako da za zaposjedne Bosnu i Hercegovinu, Filipović je kao jedan od najistaknutijih austrijskih vojskovođa preuzeo zapovjedništvo, prvo 13. vojnog zbora, a potom i 2. armije s kojom je uspješno ostvario zadaću.
U ratnoj operaciji sudjelovale su i sve hrvatske pješačke pukovnije koje su uspješno obavile najteži dio rata. Na jednoj strani bila je vojska sastavljena od 90.000 raznorodnih ustanika bosanskih muslimana i dijela pravoslavnog stanovništva, sa nešto turske vojske, koji su se bojali da će izgubiti svoje privilegije nad kršćanskom “rajom”, a na drugoj strani vojska Austro-Ugarske sa više od 90.000 vojnika, mahom iz Hrvatske.
Austro-ugarske postrojbe okupljale su se uz Savu i u Dalmatinskoj zagori, uz granicu s BiH. Zagrebački XIII. zbor bio je raspoređen u Posavini i činio je glavninu snaga. Osječka 7. divizija prešla je Savu kod Kostajnice i Stare Gradiške. 20. divizija prešla je Savu kod Šamca i Slavonskog Broda 28. srpnja, a 18. divizija 1. kolovoza. Glavne austrijske snage, tzv. “okupacijske snage” od 94.000 vojnika, u sklopu kojih je bio i XIII. zbor pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića, nakon prijelaza Save su brzo prodrle kroz sjevernu Bosnu, osvojivši Banju Luku, te napredujući uz Vrbas, i Maglaj i Jajce. Kod Maglaja postrojba husara je upala u zasjedu 3. kolovoza, zbog čega je Filipović uveo prijeki sud za lokalno stanovništvo.
Dana 7. kolovoza 1878. kod Jajca odigrala se bitka u kojoj je izbačeno iz stroja oko 600 austrougarskih vojnika.
Od prijelaza granice kod Vrgorca 31. srpnja postrojbe pod zapovjedništvom podmaršala Stjepana Jovanovića objedinjene u 18. diviziju počele su nadirati iz Dalmacije. Ljubuški i Posušje osvojeni su bez većeg otpora. Mostar je osvojen 5. kolovoza, a Stolac 11. kolovoza. No, nova austro-ugarska posada u Stolcu ubrzo je ospjednuta od strane osmanskih snaga, te je opsada morala biti razbijena žestokim sukobom.
Veće bitke zbog žestokog otpora muslimanskog i pravoslavnog stanovništva odigrale su se i kod Čitluka i Klobuka.
XIII. zagrebački zbor je u dvije kolone nastupao preko Zenice i Viteza prema Sarajevu.
Nakon bitke kod Viteza 16. kolovoza u srednjoj Bosni u kojoj su presudno porazile vojsku bosanskih Muslimana, Filipovićeve postrojbe 19. kolovoza 1878. su zauzele Sarajevo u kojemu je pružen žestok otpor domaćeg muslimanskog stanovništva. U gradu je bilo i uličnih borbi. Pobunjenici su se zabarikadirali u kuće i pucali s krovova. Prema Filipovićevim tvrdnjama, u tim radnjama sudjelovale su i žene. Austrougarska strana imala je 57 mrtvih i 314 ranjenih od 13.000 vojnika u bitci za Sarajevo. Gubitci pobunjenika procijenjeni su na tristotinjak, što nije uključivalo civile. Nakon zaposjedanja Sarajeva, uslijedila su i smaknuća pojedinih pobunjenika. Neki su se povukli u šume i planine u okolici i otamo pružali otpor još nekoliko tjedana.
Kada je Austro-Ugarska zaposjedala BiH, dio muslimana bio je za to da ako ne može ostati Turska, neka dođe za vlast druga velesila. U narodu je bila i protivna struja koja je htjela i radila da stvari ostanu po starom i braniti domovinu od svakog napadača, koji bi pošao na Bosnu. Uz ovu struju pristali su mnogi muslimani. Austrijska carska vojska je napredovala u zaposjedanju BiH i naselja u Bosni redom su padala.
No, pojedini džepovi otpora su bili izuzetno ustrajni. Među zadnjima su ostali Tuzla i Zvornik. Tuzla je pala nakon duge borbe. Velika se bitka odvila kod Tuzle. Zvornik se bez oružja i bez otpora predao pet dana poslije zauzimanja Tuzle.[26][27] Nakon intervencija III. i IV .zbora i žestokih okršaja na planini Majevici sa pravoslavnim pobunjenicima, Tuzla je zauzeta 22. rujna. 1878. godine.
Osvajanje BiH je trajalo manje od tri mjeseca, tijekom kojih su ukupni gubitci austrijskih postrojbi iznosili 946 poginulih i 3.980 ranjenih vojnika. Sav otpor bio je slomljen nakon dodatna tri tjedna po obustavi operacija.
Hrvatski sabor traži da se Bosna i Hercegovina pripoji Trojednici!
Zaposjedanje Bosne i Hercegovine, u Hrvatskoj dočekano s oduševljenjem, dovelo je do službenog zahtjeva Hrvatskog sabora caru za pripajanje BiH Trojednoj Kraljevini, budući da su 1527. Habsburgovci, stupajući na hrvatsko prijestolje, obećali sve zemlje oslobođene od Osmanlija uključiti u sastav Kraljevine Hrvatske.
Iako je taj zahtjev odbačen, nova situacija dovela je do ukidanja Vojne krajine 1881. godne, koja je izgubila svoj smisao, i njenog uključivanja u Trojednicu.
Mnoge pogranične utvrde prema BiH su napuštene i razorene ili ostavljene propadanju. Dalmacija je dobila prirodno gospodarsko zaleđe, iako su prometnice ostale iznimno loše, te se stoga nije odigrao gospodarski napredak kakav se priželjkivao. Različite reakcije na zaposjedanje označile su razlaz Hrvata i Srba u Dalmaciji sve do politike novog kursa tridesetak godina kasnije.
Od 1878. do 1918. godine traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini.
Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo bili su: ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe (od 1878. BiH i njeni narodi su dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima) i konačna kristalizacija bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH.
Bosanskohercegovački Muslimani, koji su teško primili odvajanje od Osmanskog Carstva, i prvi puta se našli pod vlašću stranog, kršćanskog i zapadnog vladara, reagirali su dvojako: jedan dio (po nekim procjenama, od 100.000 do 200.000 ljudi) se iselio u Tursku, a drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokušali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na održanju zatečenog stanja, bilo modernizacijom u zapadnom stilu.
U Bosni i Hercegovini je 1881. godine uspostavljena redovna crkvena organizacija.
Za nadbiskupa vrhbosanskog postavljen je Josip Stadler. Ukinuta su oba apostolska vikarijata: bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja, umjesto kojih su uspostavljene tri biskupije: Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, te Banjalučka i Mostarska biskupija. Stadlerovim dolaskom za nadbiskupa pokrenute su novine “Vrhbosna” i “Hrvatski dnevnik”. Nadbiskup je podupirao rad brojnih dobrotvornih institucija, među kojima i sirotišta, te izgradio biskupijski dvor i katedralu u Sarajevu.
Aneksija Bosne i Hercegovine – protuudar Beograda koji tvrdi da je BiH dio Srbije!
Sažimajući stvari, zbog obilja građe o tom periodu Bosne i Hercegovine, godine 1908. dolazi do Aneksijske krize. Aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, nakon 445 godina vladavine Turaka, izazvala je prosvjede Srba i Muslimana, ali i oštre istupe država Srbije i Crne Gore koje su prijetile ratom tvrdeći da je BiH nacionalno srpska zemlja.
Naime, srpski političari prema velikosrpskoj teoriji tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore štokavskim narječjem pravi Srbi.
Srbiju i Crnu Goru je 1908. godine primirila Rusija, kao njihov zaštitnik, s tvrdnjom kako još nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH riješena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konačni obračun ipak nastavljene.
U Beogradu je osnovana teroristička organizacija Ujedinjenje ili smrt (poznato i kao Crna ruka). Jačanje srpske države, posebno poslije uspjeha u Balkanskim ratovima (1912.-1913.), kao države-klijenta ruskog carstva, uz antagonizam velikih sila u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg pro-jugoslavenskog i pro-srbijanskog tajnog udruženja Mlada Bosna i atentata na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu 1914. godine, do Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. Bosna i Hercegovina postaje dio Jugoslavije do 1941. kada postaje dio NDH, a čijim padom 1945. postaje ponovno dio Jugoslavije. To nije bio kraj planova Srba o okupaciji BiH, pa 1992. pokreću veliki rat, kao nastavak rata u Hrvatskoj, s ciljem da Bosnu i Hercegovinu pripoje Srbiji.
Danas je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država.
Tekst se nastavlja ispod oglasa