Prvi zagrebački muftija Ismet ef. Muftić obješen je od partizana ispred džamije u Zagrebu, te mu je odrezan jezik. Džamija u kojoj su “antifašisti” napravili ovaj strašan zločin iz mržnje stajala je, ironično, na mjestu današnjeg Trga žrtava fašizma.
Tijelo muftije bačeno je na nepoznato mjesto i grob mu se ne zna do današnjeg dana.
Ismet ef. Muftić bio je potpredsjednik društva “Društva BiH Hrvata” u Zagrebu od 1939. godine, u vrijeme Jugoslavije i prije uspostave NDH. U toj zajednici Hrvata nalazio se veliki broj ljudi iz BiH muslimanske vjeroispovjesti.
Minareti prve zagrebačke džamije su porušeni, stara džamija oduzeta, a Islamska zajednica vraćena u prvotne prostorije u Tomašićevoj 12, gdje se i danas nalazi sjedište Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj.
Ismet ef. Muftić rodio se 1876. godine u Žepču. Bio je civilni imam, a zatim i zagrebački muftija. Za zagrebačkog muftiju je postavljen je 1917. godine kada je Muslimanska bogoštovna općina podignuta na razinu muftijstva, kojem su bile podređene sve muslimanske općine Hrvatske.
Godine 1935. bio je u Odboru Zaklade za izgradnju prve džamije u Zagrebu. Bio je jednim od osnivača i potpredsjednikom Društva bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu koje je osnovano u ožujku 1939. godine i u javnosti zastupalo je koncept nacionalne pripadnosti muslimnana kao Hrvata islamske vjeroispovjesti.
Nakon osnivanja NDH bio je članom Hrvatskoga državnog vodstva, koje je osnovano 12. travnja 1941. godine, te vojni muftija Hrvatskih oružanih snaga, služeći tako hrvatskim vojnicima muslimanske vjere kojih je bilo mnogo u vojsci NDH.
Osim što se brinuo za svoje vjernike surađivao je i u tisku i periodici pišući najčešće o vjerskim temama i problemima, te je smatran istaknutim muslimanskim teologom.
Djelovao je i na razvijanju hrvatske svijesti među islamskim vjernicima pošto se i sam izjašnjavao Hrvatom. To ga je i koštalo života, kao i brojne imame i hafize u Bosni i Hercegovini koji su se smatrali Hrvatima.
Zapažena je bila Muftićeva molitva prilikom ponovnog otvaranja Hrvatskoga državnog sabora godine 1942., koji je za vrijeme Jugoslavije bio prvi pita u povijesti zatvoren: “Ono, što smo mi muslimani pretrpjeli u ovo dvadeset godina (Jugoslavije op.), ne da se ni zamisliti, a kamo li riječima iskazati. Naša najelementarnija ljudska prava, naša duša i naša vjera, bili su bez zaštite, bez mogućnosti za pravilan razvitak. Bili smo građani trećeg reda. Preko noći smo od ekonomski najjačeg faktora postali najsiromašnijim elementom, a naročito naša aristokracija. Naš građanski stalež je postao radnikom. Naš seljak zapušten i zaboravljen. Naša uzvišena vjera, koja je vezana ne samo za sticanje blaženstva na onome, nego i na ovome svijetu, učila nas je oduvijek borbi i otporu ovoga i ovakvoga stanja. Mi, muslimani, borili smo se uvijek protiv svih tuđinskih najezda i nasrtanja na naša narodna prava.
Oduvijek smo stajali na braniku naše hrvatske domovine, svog milog hrvatskog jezika i svoga narodnog osjećanja.“ (Ismet Muftić, Zagreb, 1942.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
