3. kolovoza 1832. godine rođen Ivan Zajc – najistaknutiji hrvatski skladatelj druge polovice 19. stoljeća

Na današnji je dan 1832. godine u Rijeci rođen Ivan Zajc – najistaknutiji hrvatski skladatelj druge polovice 19. stoljeća i ključna osoba zagrebačkoga glazbenoga života. 

Rijeka – rodni grad

Otac Ivana Zajca bio je Ivan Zajc (Zajitz), rođen 1800. u Domašinu, Češka. S 45. pješadijskom pukovnijom baruna Mayera von Heldenfelda, kojoj je bio kapelnik, Ivan Zajitz dolazi 1830. u Rijeku, gdje razvija bogatu glazbenu djelatnost. On je skladatelj, poučavatelj gudačkih instrumenata i pjevanja, klavirist i oboist, ravnatelj Filharmonijskog instituta, kapelnik gradske glazbe te orguljaš župne crkve u Rijeci. Majka Ivan Zajca zvala se Anna Bodensteiner i rodom je bila iz Bratislave, rođena 1805. u trgovačkoj građanskoj obitelji.

Ivan Zajc, stariji, uočivši sinovljevu nadarenost za glazbu, počeo ga je podučavati glasovir i violinu kad su mu bile tri godine. Sa šest je godina imao svoj prvi javni nastup kao violinist u Glazbenom institutu, a nekoliko mjeseci poslije i u riječkom (Adamićevom) kazalištu. U riječkoj glazbenoj školi učio je violinu, violončelo i pjevanje. Želeći sinu sigurniju materijalnu budućnost, otac Zajc usmjeravao ga je u pravničke vode. Ipak, vrlo brzo će postati jasno da je Ivan Zajc svoj životni poziv našao u glazbi. Svoje će prvo djelo skladati s 12 godina, Ouvertura u E-duru za glasovir, a do 18. godine, kada odlazi na milanski konzervatorij, skladao je 20-ak opusa.

Milano – životna ponuda 

Od 1850. do 1855. studira kompoziciju, dirigiranje, glasovir i violinu na Konzervatoriju u Milanu koji je tada europski glazbeni centar. Odličan je student. Diplomirat će 4. svibnja 1855. s izvedbom svoje opere La Tirolese (libreto Francesco Guidi) u kazalištu Konzervatorija. Od 20 studentskih radova napisanih na isti tekst, njegova je opera bila najbolja. Dirigirao je sam Zajc. Kritike o operi bile su jako dobre. A headhunteri milanske Scale ponudili su mu mjesto drugog dirigenta. Teatro della Scala jedna je od najpoznatijih opernih kuća u kojoj su svoje premijere imale najpoznatije opere (Nabucco, Turandot, Madame Butterfly…), u kojoj su nastupali najizvrsniji umjetnici i dirigirali dirigenti svjetske klase. Dobiti takvu ponudu od takve kuće s 23 godine života, izniman je uspjeh.

Rijeka – buđenje nacionalne svijesti

Ipak, Ivan Zajc odbija Scalinu ponudu i 1855. vraća se u Rijeku. Ne zna se točan razlog odustanka od takve  ponude (smrt roditelja, briga o sestri Albini…). U Rijeci radi u Filharmonijskom institutu, dirigira, podučava, sklada. 

Godine 1857. oženio se Natalinom Jessencom s kojom će imati dvoje djece (sina i kćer).

U Rijeci se učlanio u  hrvatsku čitaonicu te povremeno sklada prigodnice i uključuje se u hrvatski kulturni krug. Piše prvu skladbu s nacionalnim predznakom, budnicu, danas poznatu Živjela Hrvatska koju je napisao August Šenoa (objavljena 1873. U Viencu), a Zajc ju je uglazbio pod naslovom Glasna, jasna.  

Beč

U listopada 1862. sa svojom se obitelji seli u Beč, centar glazbe, koji je tada bio u znaku djela Johanna Straussa, ml., Jacquesa Offenbacha i Franza Suppéa (Splićanina). Iduće godine u Bečkoj državnoj operi bit će mu izvedena opereta Mannschaft an Bord.  Godine 1866. u Beču je u povodu 300. obljetnice bitke između turskih i hrvatsko-ugarskih snaga kod Sigeta izveden njegov zbor U boj, u boj, čiji je tekst napisao Franjo Marković a koji je poslije uvršten u operu Nikola Šubić Zrinjski.

Tijekom sedam godina, koliko je živio i radio u Beču, napisao je 24 glazbeno-scenska djela. Od toga je  izvedeno 11 djela, a od toga samo jedna opera – Die Hexe von Boissy. A opere su ono čime se Zajc želio baviti. No u Beču će Zajc upoznati hrvatske studente koji su se okupljali oko društva „Velebit“ (I. Dežman, F. Marković, A. Šenoa, I. Zahar) te će u tom rodoljubnoj atmosferi sazrjeti odluka o povratku u Hrvatsku.

Uz poznate riječi Petra Preradovića upućene Zajcu nakon jednoga koncerta društva „Velebit“ u Beču: „Reci mi zapravo, dragi maestro, čemu ti gudiš Nijemcima internacionalne operete, dok te dole u domovini čeka golema kulturna zadaća?“ i uz osiguranu materijalnu egzistenciju u Zagrebu, on u siječnju 1870. iz Beča dolazi u Zagreb.

Zagreb – realizacija Zajčeva talenta i znanja

Imenovan je ravnateljem novosnovane Opere HNK-a i ravnateljem i nastavnikom Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda (Hrvatskog glazbenog zavoda).

Zajc je već tada bio slavna ličnost. O njemu se pisalo u Češkoj, Austriji, cijeloj Monarhiji. S 35 godina, dok je još bio u Beču, imenovan je počasnim članom Narodnoga zemaljskoga glazbenog zavoda. Tada mu je u Zagrebu izvedena opereta Mannschaft an Bord, te  zbor U boj, u boj. Glazbeno stanje koje zatječe u Zagreb dalo mu je veliki prostor za poboljšanja, usustavljivanja, organiziranja i formiranja. Budući da je djelovao u svima trima ustanovama važnim za glazbeni razvoj u Zagrebu, Zajec je uspješno mijenjao glazbeno i kulturno lice grada. U Glazbenom zavodu Zajc je radio kao ravnatelj i profesor do 1908. Svjestan važnosti kvalitetnog obrazovanja glazbenika, reformira nastavu u glazbenoj školi te podučava pjevanje, glasovir i kompoziciju. U Hrvatskom narodnom kazalištu bio je ravnatelj opere i dirigent od 1870. do 1889. Dana 2. listopada 1870. izvedbom opere Mislav otvara djelovanje hrvatske Opere. To je njegova prva opera napisana na hrvatskom jeziku (libreto F. Marković), a ujedno i prva opera izvedena nakon Ljubavi i zlobe V. Lisinskoga.  Neumorno sklada za potrebe i mogućnosti kazališta. U tih 19 godina ravnanja Operom izveo je 52 opere (11 hrvatskih, 9 njegovih), 13 opereta.  Doveo je HNK u Zagrebu na visoku umjetničku razinu.

Za pjevačka društva (Savez pjevačkih društava) piše mnogobrojne zborne skladbe, himne, prigodnice za mnogobrojna i raznovrsna društva. Često bi Zajcu dolazili sa zahtjevom za novu pjesmu. On bi se na dva sata povukao u svoju sobu i pojavio s naručenim djelom.

Nakon izvedbe nekog djela ljudi bi dočekivali Zajca s bakljama i pratili do kuće uz glazbenu pratnju, pjevali bi mu, rado se s njim družili, razgovarali.

Opera Nikola Šubić Zrinjski praizvedena je 4. 11. 1876. u HNK-u u Zagreb. To je najizvođenije i hrvatsko glazbeno-scensko djelo do danas. Napisana na libreto Huga Badalića.

(Gotovo) neiscrpna stvaralačka energija

Pisao je s lakoćom. Njegova obitelj svjedoči o velikoj stvaralačkoj i radnoj energiji, malo je spavao, većinom je noću skladao, danju bi rješavao svoje obveze na radnim mjestima na kojima je bio zaposlen, uz to je davao i privatne poduke. Iako još nema popisa njegova opusa, procjenjuje se da njegova glazbena ostavština broji preko 1000 djela (prema popisu koji je sastavio Hubert Pettan, 1956. Zajc je napisao 1202 opusa). Pisao je sve vrste glazbe: opere (19 dovršenih), operete (26) solo popjevke (200), glazbu za zborove (više od 400), svjetovne i duhovne kantate (50), mise (19), rekvijeme, komornu glazba… Najdraža mu je bila opera. Napisao je 19 dovršenih opera na talijanske, njemačke i hrvatske tekstove.

Također još nije napisana monografija o Ivanu Zajcu. Njegov opus je bio golem, njegove djelatnosti su bile raznolike (skladatelj, dirigent, ravnatelj, pedagog) a svaka za sebe neizmjerno važna u oblikovanju i profesionaliziranju glazbenoga života. Obilježio je razdoblje hrvatske glazbene povijesti (Zajčevo doba, 1870. – 1914.), utemeljio zagrebačku operu, napisao našu najizvođeniju operu.

Kraj života i znamenitosti za pamćenje

Svjestan da ga pomalo snage napuštaju (“…tjelesne sile ne dopuštaju više raditi kao prije… poslie pokusah i koncertah sam sasvim uzrujan, izmučen i bolestan… tim više, što sam podveržan upali plućah – koju sam bolest tečajem svog života pet puta prebolio“) odlazi u mirovinu 1908. 

Umro je 16. prosinca 1914. Pokopan je u obiteljsku grobnicu na mirogojskim arkadama. Uz njegovo ime piše: „vitez reda Franje Josipa l.“ što je  tada bila najveća titula.

Na njegovoj rodnoj kući u Rijeci postavljena je spomen-ploča (2001.)  s tekstom: „U ovoj je kući (…) rođen (…) Ivan pl. Zajc koji podiže na noge glazbenu Hrvatsku i orlovski leti nad domovinom“. 

A u Visokoj ulici u Zagrebu gdje je stanovao i umro, Braća hrvatskog zmaja podigla su spomen-ploču (1925.) s tekstom: „Ovdje je umro 16. XII: 1914. Ivan pl. Zajc, hrvatski skladatelj, osnivač stalne hrv. Opere“.

Hrvatsko-austrijsko društvo i Grad Rijeka postavili su spomen-ploču i na kuću u kojoj je živio i skladao u Beču 2007.

Počasni je građanin Karlovca i Zagreba.

U Muzeju grada Zagreba nalazi se Zbirka Ivana pl. Zajca koja se sastoji od njegova pisaćeg stola i drugog namještaja, portreta, albuma, fotografija, njegovih osobnih predmeta i poklona, nagrada, spomen-knjiga o važnim nastupima.

Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci nosi njegovo ime.

Kad Japanci zapjevaju

Čekajući popravak broda, 1919., pripadnici Čehoslovačke legije bili su smješteni u Kobeu, japanskom gradu na obali. Budući da su neki vojnici znali engleski jezik, pozvan je student škole Kansei Gakuin koji je znao engleski pa su se ljudi koji su radili u kampovima gdje su vojnici bili smješteni mogli s njima sporazumijevati. Jednoga dana, vojnički je orkestar uz ostale pjesne, izvodio i pjesmu U boj, u boj. Student prevoditelj, budući da je bio i član zbora fakulteta, predložio je suradnju sa svojim zborom. Tako je započela muzička suradnja dvaju „zborova“. Nakon što je Čehoslovačka legija nastavila svoj povratak kući, pjevačko društvo Kansei Gakuin uvrstilo je novonaučene pjesme u svoj stalni repertoar, a pjesma U boj, u boj postala je himna fakulteta. Iako dugo nisu znali podrijetlo pjesme ni prijevod, ta ih je pjesma oduševila i svaki put kad bi je izvodili izazvali bi ushićenje publike i dobivali velike aplauze. Pjesmu su ubrzo počela izvoditi mnoga japanska pjevačka društva. Tek su 70-ih godina 20. stoljeća saznali tko je njezin autor i o čemu pjesma govori.

Primjer iz 1919. slijedili su i: japanska umjetnica Izumi Yamaguchi koja je otpjevala Četiri stađuna na hrvatskom s japanskim naglaskom, japanski pjevač Seiji Tanaka koji na japanskom pjeva O, Marijana te klapa novozelandskih maora Samoana koji na hrvatskom pjevaju Suzu za zagorske brege, Otvor’ ženo kapiju, Sve je ona meni, Moja Hercegovina…