Snage JNA ojačane srpskim rezervistima i dobrovoljcima iz redova četničkih postrojbi 3. srpnja 1991. godine ulaskom kolone borbenih vozila s područja Vojvodine okupirale su Baranju.
Kolona od 60-ak tenkova i drugih vozila razdvojila se; dio je otišao na područje Belog Manastira, u objekte pod nazorom JNA, dok je drugi dio zauzeo položaje blizu hrvatsko-mađarske granice.
Podkraj kolovoza Beli Manastir i većinu Baranje gotovo su u cijelosti zaposjele srpske agresorske postrojbe, silom protjerujući većinsko hrvatsko stanovništvo i mađarsku manjinu. Istodobno su avioni JNA redovito ulazili u zračni prostor Mađarske, čime su izazvali revolt susjedne države i prijetnju da će vojno reagirati nastave li se borbeni preleti. Padom Bilje 3. rujna, Baranja je potpuno okupirana te je i vraćena u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske tek mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 1996. godine, navodi HRT.
Zanimljivo, neki stručnjaci, pa tako i vodeći stručnjaka za međunarodno pravo, akademik Davorin Rudolf, tumače da bi se upravo okupacija Baranje 3. srpnja 1991. godine morala smatrati kao službenim početakom rata između republika Srbije i Hrvatske.
Prema toj interpretaciji krvave sukobe u Pakracu, Plitvicama, Borovu selu, zatim istočnoj Slavoniji i na Banovini valja smatrati pobunom ili unutarnjim sukobima pobunjene manjine protiv legalnih vlasti, dočim bi ulazak tenkova i okupacija Baranje treba bio oružani sukob dviju država, odnosno agresija Republike Srbije, jer je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. godine proglasio državnu neovisnost i suverenost.
Iako je tijekom 1991. Samostalna uskočka satnija pokušala minirati most kod Batine, a 1992. Hrvatska vojska pokušala ući u Baranju, ona je ostala pod okupacijom pobunjenih Srba sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Kako su izgledali ti dani pogledajte u videu na HRT-u:
