11.5.330. – osnovan Konstantinopolis (Istanbul) – srce kršćanskog Istoka

Na današnji dan godine 330. osnovan je na temeljima starog grčkog naselja Bizantium grad Konstantinopolis – sjedište istočnog kršćanstva i ponos kršćanskog Istoka. Hrvati su ga poznavali pod imenom Carigrad.

Smješten na Bosporskom tjesnacu taj grad je kroz povijest bio prijestolnica triju carstava: rimskog (330.-395.), bizantskog (395.-1453.) i otomanskog (1453.-1923.). Danas se Konstantinopolis zove Istanbul.

Osnivanje grada

Prigodom polaganja temelja za novi grad, 324. godine kao i prigodom njegova posvećenja na današnji dan 330. godine sudjelovali su kako stari poganski svećenički kolegiji, tako i kršćansko svećenstvo. Za ukrašavanje Konstantinovog dvorca donesena su iz raznih mjesta Grčke najbolja umjetnička djela. U gradu su podignute terme, biblioteka, veliki hipodrom, na kome su se skupljale tisuće ljudi, jer su konjske trke postale omiljena zabava. Egipatsko žito više nije opskrbljivalo Rim, već novu prijestolnicu. Osim kršćanskih hramova, u Konstantinapolu su podignuti i poganski, od kojih se naročito isticao hram Fortune. Ogromna statua Heliosa predstavljala je samog Konstantina.

S vremenom pod utjecajem kršćanstva utjecaj poganske religije postao je zanemariv i Konstantinopolis je postao po utjecaju i veličini najznačajniji kršćanski grad Istoka i njegova prijestolnica, iako su apostolski primat držali i dalje Jeruzalem, Antiohija i Aleksandrija.

Konstantinopolis – veličanstveno središte kršćanskog Istoka

U njemu su održana tri crkvena sabora od 4-7 st. na kojima su donesene najznačajnije odluke u obrani kršćanskih istina protiv raznih krivovjerja koja su se ticala Kristova božanstva, Kristove naravi i dr.

U njemu je sagrađena i stolna crkva pravoslavlja Sveta Sofija ili Crkva Svete Mudrosti u 5. stoljeću, ponos istočnog kršćanstva i europske uljudbe. Kada je ponos Istoka, Carigrad, pao u ruke muslimanskih Turaka, crkva je obešćašćena, porušeni su križevi i oltari i pretvorena u džamiju poznatu pod imenom Aja Sofija. Tako je podijelila sudbinu mnogih crkava i mnogih kršćana ovog nekada potpuno kršćanskog kraja, a čija patnja i progoni radi Kristova imena nisu prestali do današnjeg dana.

U grčkom narodu i danas postoje legende o, za njega najvažnijoj, crkvi. Jedna je vezana za pokolj koji su izvršili otomanski vojnici nad narodom koji se sklonio u crkvu prilikom osvajanja grada. Vjeruje se da su pokolj i zarobljavanje izbjegla samo dva redovnika koji su se pred Osmanlijama popeli na galeriju crkve i ondje ušli u zid iz kojega će izaći kad grad opet bude kršćanski. Druga legenda kaže da se jednoga od posljednjih dana prije osvajanja grada cijeloga dana nije dizala gusta magla.

Kad se predvečer napokon podigla, pojavila se misteriozna crvenkasta svjetlost. Ta se svjetlost penjala po kupoli crkve sve do križa na njenome vrhu. To je protumačeno da će se kršćanstvo kupati u krvi. Neki znanstvenici danas smatraju da je bila riječ o efektu koji je izazvala vulkanska erupcija. Podizanje crvene zrake do križa s kojeg je nestala, neki tumače i tako da je Duh Sveti napustio katedralu neposredno prije nego što je oskrnavljena.

Pad Konstantinopolisa i nestanak kršćana

1453. Konstantinopol pada u ruke muslimanskih Turaka i postaje njihovom glavnim gradom.
Usprkos tome, u gradu i šire ostala je živjeti značajna i dominantna kršćanska zajednica koja je opstala sve do kraja Prvog svjetskog rata. Tamo je živjelo gotovo 1,8 milijuna kršćanskih Grka i oko 1,7 milijuna kršćanskih Armenaca. Katolički francuski redovnici imali su samo u Carigradu 30 škola, u Smirni 21, a u ostalim dijelovima 81 školu. U jednu od njih je išao i kasniji krvnik kršćana Kemal paša Ataturk. U samom Carigradu je živjelo još 200.000 kršćana, od čega 20.000 katolika.

Apsurdna je činjenica da je odnos muslimanskih Turaka-vjernika, bio mnogo tolerantniji i snošljiviji nego ateističkih revolucionara nladoturaka. Nakon krvavih progona većinom Grka i Armenaca, ali i katolika, broj kršćana ostao je svega 11.000. Nad armenskim narodom počinjen je genocid.

Izvor: narod.hr
Photo: wikipedia.org