Početak božićnog razdoblja mogli bi nekako smjestiti uz blagdan Svete Barbare (4. prosinca). Sveta Barbara je jedna od adventskih glasnica, koja nam naviješta Božić.
Blagdan Sv. Barbare u sebi sadrži neka folklorna obilježja tipična za božićno vrijeme. U nekim našim krajevima stavlja se žito u tanjuriće, koje proklija i zazeleni se do Božića (drugdje se ovaj običaj veže uz dan Sv. Lucije), ide se u ophodnje djece po selu, uz darivanje i blagoslivljanje. U nekim su krajevima manje grupe djece ujutro obilazile selo od kuće do kuće, recitirajući prigodnu pjesmu, koja se ponavlja i za božićnih ophodnji, a ukućani su ih darivali jabukama, sušenim voćem ili sitnim novcem. Upravo zbog toga i ne iznenađuje podatak da za Svetu Barbaru ponegdje u puku postoji naziv Mali Božić (Mikleuš).
Božićno doba u selima kajkavskih krajeva počinje danom svete Barbare jer stari govorahu: “Sveta Barbara – početak Božića“. U Međimurju i drugdje, rano ujutro još za mraka, u kuću dolazi dječak ili više njih čestitati sv. Barbaru. Obično pod prozorom pjeva, zapravo nabraja sva ona dobra koja želi da budu u toj kući. Kad završi obično biva nagrađen jabukama, suhim voćem, bombonima, suhim mesom, a u zadnje vrijeme to biva novcem.
Zbog toga dječaci osobito vole blagdan svete Barbare, i dugo još o njemu pričaju, hvaleći se koliko je tko dobio darova…. Na žalost danas taj običaj sve više nestaje.
Spomendan svete Barbare značajan je i u Slavoniji
U nekim krajevima, posebno pod utjecajem njemačke kulture, na taj se dan odreže grana trešnje (višnje, šljive…) i stavi u vodu, kako bi procvjetala do Božića.
Spomendan svete Barbare značajan je i u Slavoniji, pa je tako još uvijek ponegdje običaj u slavonskim selima, a i drugdje, da susjedi porane i jedni drugima odlaze u čestitare, ovako se međusobno blagoslivljajući: “Hvaljen Isus! Čestitam vam Sv. Barbaru! Rodilo vam se, telilo se, ždrijebilo se, prasilo se, janjilo se, macilo se i leglo se! Živi i zdravi bili!” Domaćin bi na to odgovorio: “Živ i zdrav i ti bio!”, a onda bi se počastili domaćom kobasicom.
Prema predaji, Barbara je rođena u 3. stoljeću ili u Heliopolisu u Egiptu, današnjem gradu Ono na području grada Kaira. Otac joj je bio bogat i ugledan poganin, trgovac purpurom, koji je iz silne ljubavi prema kćeri i pretjerane brige da ju netko ne oženi i odvede od obiteljske kuće, odlučio sazidati za kćer raskošnu kulu s dva prozora i postavio čuvare koji su budno pazili da joj se tko ne približi.
Otac se razbjesnio jer je prešla na kršćanstvo i predao ju je vlastima
Ona je pak saznala za kršćanstvo i ono ju je zaintrigiralo pa se obratila pismom Origenu, poznatom crkvenom ocu, a ovaj joj je uputio svećenika Valentina, preobučena u liječnika, koji ju je tajno poučavao u vjeri i kasnije krstio. Osnažena iskustvom ljubavi Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, naredila je radnicima, dok joj je otac bio odsutan, da probiju u zidu još jedan otvor i naprave treći prozor, a s nakanom da ju oni stalno podsjećaju na otajstvo Presvetoga Trojstva. Također je dala da se na vratima ureže križ.
Kad se otac vratio s puta, pitao ju je zašto je to napravila, a kad mu je rekla kako duša upija svjetlo kroz tri duhovna prozora: Oca, Sina i Duha Svetoga, te da se obratila na kršćanstvo, otac se razbjesnio i predao ju vlastima. Djevojka je bila podvrgnuta velikim mukama, a na očev zahtjev na kraju su mu odobrili da joj on sam odrubi glavu. Kad se vraćao kući počela je velika grmljavina, pa ga je pogodila i ubila munja. Zbog toga se svetu Barbaru smatra zaštitnicom od nevremena i gromova.
U umjetnosti se Barbara prikazuje s mačem i kaležom u ruci te kulom ispod njezinih nogu.