Prvi svjetski rat danas se namjerno zaboravlja jer je to bio klasičan sukob imperijalnih i političkih interesa velikih sila Europe. Drugi svjetski rat bio je uvelike samo nastavak prvog; u njemu su u sukobima bile iste države u kojima su u međuvremenu na vlast došle totalitarne ideologije (nacionalsocijalizam, komunizam, fašizam), što (ne)svjesno baca pogled na ovaj strašan rat isključivo kao sukob ideologija.
Stavljati naglasak isključivo i samo na ideologije u svjetskim sukobima je pogrešno, jer se u osnovi dva svjetska rata krije želja za političkom, ekonomskom i strateškom dominacijom, kako na globalnom svjetskom planu, tako i na manjim dijelovima Europe i svijeta.
Porazom Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu, hrvatske zemlje koje su 800 godina bile dio i sastavnica te središnje europske višenacionalne države, došle pod udar i grabež dva agresivna imperijalizma – srbijanskog i talijanskog.
Svako prisjećanje na važne povijesne događaje, a Prvi svjetski rat je i više od toga, zahtijeva objektivno promišljanje, ali i nužno pročišćavanje od nametnutih stereotipa i predrasuda. To je nužnost da bi se došlo do objektivnog sagledavanja političko-ekonmskih procesa koji su uslijedili i koji su i danas na djelu. Moderna povijesna znanost prevladala je klasičan pristup u kojem su gubitnici rata, Njemačka i Austro-Ugarska, jedini i iskuljučivi krivci za ovaj strašan rat. Taj pristup ne uzima u obzir sve zakulisne diplomatske spletke sila Antante, kao ni imperijalističke aspiracije i pothvate Velike Britanije i Amerike.
Sve zaraćene strane su gotovo istoj mjeri huškale i poticale ratoborni pristup i, na neki način tako i ušle u taj krvavi sukob, do tada neviđen u povijesti svijeta, a osobito ne na tlu Europe koja je nakon post-napoleonskog i post-osmanskog perioda živjela u periodu relativnog mira i ne-rata.
Jedan od problema Europe bila je politika kolonijalne sile broj jedan u svijetu – Velike Brtianije koja je bila u velikoj staganciji, osobito zbog naglog demografskog i industrijskog rasta Njemačke čiji je utjecaj u Europi i svijetu krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća rastao nevjerojatnom brzinom.
Velika Britanija, koja je nastojala proširiti imperijalnu dominaciju, ali i carska Rusija, s projektom sveslavenskog ujedinjenja, te agrsivna Srbija na jugoistiku, s velikosrpskom idejom stvaranja unitarističke Jugoslavije pod dominacijom Srba (što se i dogodilio), Italija zbog imperijalnog širenja na mediteranskom bazenu (osobito hrvatske i slovenske zemlje), ujedinjena Njemačka, te habsburška Austrija, u želji da sačuva Carstvo. Naravno, tu je i Amerika, koja je iskoristila rat za širenje vlastitih trgovačkih i gospodarskih interesa na globalnom planu, a osobito na području Bliskog Istoka gdje su se pojavila nova i najveća nalazišta novog svjetskog energenta – nafte. Ti sukobi na Bliskom Istoku traju do današnjeg dana i ratova u Siriji, Iraku i drugim područjima ovog dijela svijeta.
Grabež Srbije za hrvatskim zemljama Austro-Ugarske
Raspad Austro-Ugarske bio je raspad višenacionano problematične, ali kulturno i politički uljuđene državne zajednice u kojoj su Hrvati živjeli gotovo 800 godina, u njenim različitim oblicima. Naravno, dio hrvatskog korpusa bio je i pod drugim imperijalnim silama od kojih valja spomenuti ponajviše Veneciju i Tursku.. To se osobito odnosi na tursku vlast u Bosni i Hercegovini koja je bitno odredila migracije, demografiju i političke procese u ovom dijelu svijeta u prošlih stoljeća, te bitno odredila povijesne posljedice, granice i procese formiranja modernih nacija u ovom dijelu Europe (s velikim negativnim posljedicama za hrvatski narod u Bosni, tj. današnjim granicama BiH).
Nakon što je okončan Prvi svjetski rat došlo je do raspada Austro-Ugarske kojoj je pripadala Hrvatska. U grabež teritorija A-U zemalja uključila se imperijalna svijest Srbije i Italije.
Za Srbiju se sve zna: ona je kao ratni plijen već posjedovala velike teritorije naseljene najvećim dijelom Makedoncima, Albancima i muslimanima koje je dobila u Balkanskim ratovima dvije godine prije Prvog svjetskog rata (Makedonija, Kosovo, Sandžak).
Proširenje Srbije na teritorije naseljene većinskim Albancima, Makedoncima i Muslimanim uoči Prvog svjetskog rata (Balkanski ratovi):
U I. svjetskom ratu Srbija je bila poražena i okupirana od Austro-Ugarske, a njena vojska bježi iz Srbije, napušta zemlju bez borbe i odlazi na Krf. Uključuje se u bojište na tzv. Solunskom frontu, gdje je činila manjinu snaga u odnosu na francusku i britansku vojsku, te probijanjem istog 1918. ulazi u Srbiju. U klasičnom pragmatično-velikosrpskom pohodu koristi kraj rata za „prisajedinjenje“ kraljevine Crne Gore i starih hrvatsko-ugarskih teritorija sjeverno od Save i Dunava (Srijem, Banat i Bačka) koji nikada do 1918. nisu bili dio Srbije.
Slijedeći cilj Srbije bio je „prisajediniti“ Bosnu i Hercegovinu i sav teritorij Hrvatske južno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobag. To su postavili kao ultimativni cilj.
Ili postupiti prema političkom međunarodnom pragmatizmu, što se i dogodilo: pod patronatom Velike Britanije i Francuske stvorena je Jugoslavija s dominacijom i kontrolom Srbije kao njihovog saveznika u I. svjetskom ratu. Tako hrvatski narod ulazi u novu višenacionalnu državnu zajednicu, koja se razlikovala od Austro-Ugarske primitivizmom, nasiljem, zaostajanjem i srbijansko-palančkim mentalitetom. Nije trebalo dugo čekati i počelo je otvorenim terorom, ubijanjima, progonima, progonom i drugorazrednom ulogom Katoličke crkve, nametanjem velikosrpstva i posljedično toga nametanjem ideologije – jugoslavenstva.
Imperijalna Srbija koristi rezultate Prvog svjetskog rata i širenje na teritorije gdje Srbi nikada nisu bili većina – s ovim osvojenim teritorijem Srbija ulazi u Jugoslaviju stvorenu 1818.
Grabež Italije za hrvatskim zemljama Austro-Ugarske
Italija je po svaku cijenu htjela realizirati obećanja dana tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine.
Zahtjevi Italije na račun hrvatskog teritorija:
Dio obećanja iz Italiji Londonskog sporazuma bio je je ispunjen: Italija je dobila Južni Tirol, poluotok Istru, Tršćansko primorje, dio sjevernojadranskih otoka uz Cres i Lošinj, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagružu.
Ostali dio je Italija namjeravala učiniti sama, te je na današnji dan 1918. iskrcala velike vojne snage u Dalmaciji s ciljem pripajanja tih dijelova Hrvatske Italiji. Zanimljivo da je slična situacija sa Talijanima bila je i prilikom raspada Jugoslavije i početka II. svjetskog rata, kada je odmah po raspadu Jugoslavije iskrcala 200.000 vojnika 2. armije na hrvatske i slovenske zemlje, što je bila osnova za anektiranje tih teritorija 1941. godine.
Na današnji je dan 1918. i u slijedećim danima talijanska vojska zauzela je veliki dio hrvatskih područja uz Jadran: Istru, Cres, Lošinj, Rijeku, Zadar, Šibenik, Vis, Hvar, Korčulu, Mljet, Lastovo i druge. Podsjetimo, Hrvatska je tada pripadala gubitničkoj Austro-Ugarskoj, koja je bila u raspadu.
Nakon kraja rata, Italija je vojno zaposjela sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a 17. studenoga 1918. zauzela je i Rijeku. Admiral Enrico Millo se proglasio talijanskim guvernerom Dalmacije. Poznati talijanski iredentist Gabriele d’Annunzio podržao je pripajanje Dalmacije Italiji, te je na talijanskom bojnom brodu posjetio Zadar u prosincu 1918. godine.
No, u mirovnim pregovorima koji su uslijedili, hrvatska strana na čelu s Trumbićem je zatražila poštivanje Wilsonovih 14 točaka, te je nepopustljivo ustrajala na tome da su talijanski zahtjevi neprihvatljivi. To je dovelo do potpisivanja Rapallskog sporazuma 1920. godine, kojim su Italiji u Dalmaciji predani “samo” grad Zadar, te otoci Lastovo, Sušac i Palagruža. Na sjeveru Jadrana Italija je dobila od hrvatskih teritorija cijelu Istru, otoke Cres i Lošinj sa okolnim otočićima, kao i grad Rijeku kojeg je Italija anektirala 1924. godine.
Tako se jedan veći dio hrvatske obale, uključivo dva najveća obalna grada Zadar i Rijeku, našao izvan Hrvatske i prije II. svjetskog rata i stvaranja NDH.
Što je sve obećano Italji i Srbiji u I. svjetskom ratu?
Ostatak hrvatskog teritorija postao je dio Jugoslavije kao države pod direktnom kontrolom i vodstvom Srbije, koja je 1929. godine čak prerasla u diktaturu ukidanjem parlamentarizma. Život Hrvata u prvoj Jugoslaviji bio je obilježen stalnim terorom Beograda, ekspanzivnim velikosrpstvom i zatiranjem nacionalnih prava hrvatskog naroda, što je raspad obje Jugoslavije dovelo u krvave sukobe i ratove.
Glavni okidač svih problema na području Jugoslavije, pa do danas na tim prostorima, nalazio se u imperijalnoj i pokvarenoj politici Srbije i Beograda.
Kraljevina SHS (Jugoslavija)
