5. listopada 1991. Zadar – kako je grupa hrabrih mladića Hrvata na Dračevcu obranila grad?

U rujnu i listopadu 1991. Zadar je proživljavao možda i svoje najteže trenutke u novijoj povijesti. JNA na čelu s zločincem Ratkom Mladićem koji je prije toga razorio hrvatska sela zadarskog zaleđa, popunjena hrvatskim Srbima, žestoko je navalila na grad i njegovo zaleđe.

Nakon odluke UN-a o embargu na oružje golorukoj Hrvatskoj, na poticaj Hrvata Budimira Lončara, počeo je opći napad JNA s ciljem da se okupira Hrvatska. Taj teritorij kasnije bi pripadao državi koja bi imala granice Velike Srbije. Zbog toga je osvajanje Zadra, Šibenika i Dubrovnika, na koje je napad počeo u isto vrijeme, bila nužnost. Jedini slobodni grad na Jadranu ostao bi Split – kao najslađi plijen JNA, Jugoslavena i Srba za sam kraj agresije.

Zahvaljujući hrabrim hrvatskim mladićima, dragovoljcima Domovinskog rata, ovaj pakleni plan nije uspio, a na današnji dan 5. listopada 1991. u napadu Srba na grad ubijena su 104 Hrvata.

Ovo je priča o njihovom junaštvu i hrabrosti.

Predborbe za Zadar počele su još u kolovozu, intenzivirale se koordinirano s napadom na Šibenik ( i Dubrovnik). Zadar su Srbi počeli granatirati 15. rujna, a Šibenik napali 16. rujna, a bitka za Zadar zbila se u punom intenzitetu od 1. listopada – 6. listopada 1991. godine. U bezizglednoj situaciji hrvatske su snage uspjele obraniti grad od srpskih osvajača.

Napad na Zadar počeo je 1. listopada. U tom trenutku hrvatske snage koje su branile Zadar brojale su 2300 ljudi. Činili su ih pripadnici MUP-a, ZNG-a i Civilne obrane. Pomoć je stigla iz Imotskog, Dalmacije i drugih dijelova Hrvatske, odakle je stiglo 700 hrvatskih dragovoljaca, čime je ukupni broj hrvatskih branitelja iznosi 3000 prema 14 000 vojnika četničkog agresora. Hrvatske su snage najviše bile locirane na Bokanjcu, Bilom Brigu, Sokinom Brigu, Sinjoretovu, Ploči, Dračevcu te u Arbanasima.

U tim vremenima, koje danas nazivamo Obrana Grada Zadra, ističe se jedan poseban događaj. Premda je na Bilom Brigu i Sokinom Brigu uništeno nekoliko tenkova i kamion pun srpskih vojnika, uništenje tenka na Dračevcu, po gotovo holivudskom scenariju, bilo je presudno po moral i obranu grada.
Danas taj tenk na Dračevcu simbolizira odlučnost Hrvata da obrane Zadar. Dvadeset i šest godina poslije, zna se da je tenk uništio pripadnik 4. gardijske brigade Željko Vujić, ali da nije bilo Zadrana Valentina Grdovića, Tomislava Lenkića i Branka Mičića, teško da bi se hrabri Kaštelanin snašao na terenu koji nije poznavao, piše zadarskilist.hr.

Što se događalo strašnog 5. listopada 1991. kada je JNA bila na ulazu u Zadar?

Istina o tom događaju 5. listopada 1991. svih ovih godina i nije pretjerano zanimala javnost. Mnogi su se u zadarskim kafićima kitili junaštvom i uništavanjem poznatog tenka, koji je u međuvremenu postao ikona oko koje su se raspredale razne “ratne priče”. No, prava istina je da je u tom trenutku Zadar i ulazak JNA u grad obranilo osam gardista i pripadnika pričuvnog sastava MUP-a. Među njima su bili ljudi poput Vujića, te pokojnih Andrije Bartulića i Vinka Žuljevića Klice. Valentino Grdović prisjeća se kako je mala grupa odvažnih obranila Zadar.

„Granatiranje Dračevca koje je počelo oko 12.30 bilo je takvo da se obrana morala povući. U jednom trenutku povukli smo se do Boškovog dućana na Ploči. Zadnji su se povukli Andrija Bartulić i Vinko Žuljević Klica. Bartulić je plakao kao malo dijete rekavši: ‘Dečki mi nemamo što tražiti u Zadru, nego u more pa u Anconu a onda će nas sve pobiti. Ja neću tako ostaviti svoje kosti da sutra pričaju kako sam pobjegao s položaja na Dračevcu!’ Krenuo je sam na položaj, a ja sam mu rekao da pričeka jer ja sam mještanin i poznajem teren. Uzeli smo svaki po tri bombe. Još me noću bude njegove riječi da mi protiv tenkova, bez ručnog raketnog bacača ‘ose’, nemamo što tražiti pa je dodao: ‘Bacite dvije bombe, a zadnju sebi pod vrat!’“, prisjeća se Valentino Grdović.

Glavna cesta kroz Dračevac bila je strahovito granatirana pa su se osmorica hrabrih držali kuća ispod ceste. Trčali su kršem najprije do kuće Branka Mičića, gdje je bilo nešto oružja, a onda su ugledali dva tenka koja su se popela na bibinjsko brdo. Tenkovi su držali uperene cijevi svih oružja u skupinu branitelja, ali nisu otvarali vatru.

„ Nosili smo tad one zelene uniforme, iste kao i JNA i najvjerojatnije nas nisu odmah prepoznali. Bartulić je rekao da ni pod koju cijenu ne pucamo na tenkove kako se ne bismo otkrili. Ja sam imao kapu s hrvatskom zastavom, ali sam je usput izgubio. Jesmo li njihovi, nisu bili sigurni ni četnici, njih 40-ak kraj svakog tenka. Čak su nam vikali da krenemo s njima u napad pucajući u zrak, slaveći protjerivanje ustaša. Kad smo im umakli izvan dometa, tenk je ipak opalio granatu u bunker koji je bio ispred nas. Sreća da nismo ušli u njega. Nešto iznad bunkera, ušli smo kroz garažna vrata kuće u izgradnji u kojoj je bio cijeli arsenal. Od bestrzajnih topova do ručnih raketnih bacača. Željko Vujić je uzeo “osu” i dva punjenja“. S njim je bio zapovjednik Jozo Šerić.

Prva raketa je promašila, druga pogodila tenk!

Doslovce nekoliko sekundi prije četnika, nastavlja Valentino Grdović, hrvatski vojnici došli su do glavnog, nekadašnjeg talijanskog bunkera na Dračevcu. Dok je Grdović gledao kroz okular snajpera, čuo je glas iza sebe: “Stoj! Ruke u vis!” Već se vidio na popisu poginulih, ali ga je spasio jedan hrvatski vojnik koji je pucao u rezervista JNA. Nastao je metež jer je Grdović bježao na jednu stranu, a na drugu su četnici izvlačili svog ranjenog vojnika, još uvijek nesigurni je li Grdović njihov ili neprijatelj.

„U to se pojavio tenk T-55. Sreća naša što je njegov zapovjednik, umjesto PAM-a, u ruci držao video kameru. Da se kojim slučajem dohvatio protuavionskog mitraljeza koji mu je bio tik do ruke, nas više ne bi bilo. Uspio sam se probiti do Željka Vujića i Joze Šerića. Vujić nam je rekao da širom otvorimo usta jer lansiranje rakete iz ‘ose’ proizvodi takvu buku da nam mogu popucati bubnjići i da ne stojimo iza raketnog bacača kako nas plamen ne bi opržio. Vujić je lansirao prvu raketu koja je promašila. Nakon toga je zavladala čudna tišina u kojoj se čula samo buka tenkovskog motora. Ovog puta Vujić nije puno nišanio. Dignuo se na neke vreće i druga raketa je pogodila cilj. Nastala je strašna eksplozija, a mi smo se grlili i veselili kao mala djeca. Tad je naišao i drugi tenk koji je gurao pogođenog. Nastala je jeza od škripe metala, ali je Vujić napunio ‘osu’ i opalio. Raketa se odbila od kupole i udarila u susjednu kuću, na to su četnici odmah pustili dimnu zavjesu, a taj tenk se nije zaustavio do Babin duba. ‘Sad je trenutak’ – viknuo je Bartulić i krenuli smo u čišćenje. Kuću po kuću. U tom trenutku počeli su raditi i naši minobacači s Ploče koji su tukli 50 – 100 metara ispred nas. To nam je omogućilo da se približimo četnicima.“, govori u dahz Grdović.

Jesu li zadarski i drugi heroji danas nepravedno zaboravljeni?

Kad smo se približavali kućama, mogli smo čuti šuškanje posuđa jer su se četnici već ‘bacili’ u pljačku. Andrija Bartulić je dugim rafalom neutralizirao četnike, ali nam je pobjegao četnik koji je nosio radio-stanicu na sebi. Jozo Šerić nije pucao za njim, misleći da je jedan od naših. Kad smo mu rekli da tamo nema naših, isti četnik teško je ranio Andriju Bartulića, a mene u vrat. Naši suborci su skočili i počeli bacati bombe preko kuće, kako bi osigurali naše izvlačenje do kombija koji je vrlo brzo stigao. Onako ranjen mogao sam kroz prozor vidjeti kako se rijeka naših gardista vraća na položaje na Dračevcu i to me je preplavilo nekim zadovoljstvom, srećom, osjećajem kojeg i danas ne mogu opisati, stigao je Valentino Grdović na kraj svog sjećanja.

Obrana Zadra u kritičnom trenutku ovisila o hrabrosti i odvažnosti osmorice hrvatskih branitelja o kojima se danas ne govori na braniteljskim skupovima, obljetnicama, ali niti u susjedstvu.  Osobito se ne govori o tome na HRT-u i najvećem dijelu hrvatskih medija, kao niti među političarima kojima su ovi heroji osigurali da danas mogu mirno sjediti u saborskim, županijskim i lokalnim klupama.

A Grdović kaže da bi mu velika radost bila da se ove godine preživjeli nađu u njegovom dvoru na proslavi teških, ali najslavnijih dana grada Zadra.

Valentino Grdović završio je tesarski zanat, ali je Zadranima poznatiji kao gradski škovacin. Na tu riječ se ne ljuti jer ga svaki dan možemo vidjeti kako čisti Kalelargu. Drugog posla, osim u Čistoći, nigdje nije mogao naći.