Ubijeni stanovnici Ljutočke doline, muslimani i Hrvati iz zbjega u Boričevcu, jednostavno su proglašeni ustašama i suđenje njihovim ubojicama nije dolazilo u obzir, kao ni obilježavanje mjesta na kojima su vršene egzekucije nad nedužnim civilima. Za vrijeme komunističke vladavine spomen na monstruozno ubijene civile Kulen Vakufa i bilo kakvo obilježavanje njihovog stradanja bilo je zabranjeno. U novije vrijeme stalo se pomalo na kraj ovoj neljudskoj praksi. Obitelji i rodbina ubijenih počeli su obilježavati godišnjice genocida u Ljutočkoj dolini skoro neprimjetno i bez predstavnika vlasti, piše stav.ba u tekstu „Što su radili narodni heroji 1941. godine“.
Istina o zločinima ustanika i partizana u ljeto 1941. godine sistematski je skrivana više od četiri desetljeća. Oni koji bi se usudili mimo volje komunističkih vlastodržaca pisati povijest na osnovu činjenica, koja se razlikuje od službene i nametnute povijesti, ne bi se baš dobro proveli.
Partizani i komunisti nisu mogli biti negativci, i točka.
Novija istraživanja na svjetlo su danas iznijela činjenice o zločinima među čijim su glavnim zločincima bili komunisti i partizani. Jedno od mjesta na kojem su počinjeni bila je mala bosanska varoš Kulen-Vakuf , dvadeset i nešto kilometara uzvodno rijekom Unom od Bihaća, na granici s Hrvatskom, tada država NDH. Prostor na kojem je smješten ovaj gradić s okolnim selima naziva se još i Ljutočkom dolinom.
Tokom rujna 1941. godine srpski ustanici iz Like i zapadne Bosne, čije su formacije činili komunisti i četnici, nakon krvavog orgijanja u Srvu, Boričevcu, Drvaru, Grahovu i Petrovcu, kao “poslasticu” napravili najveći zločin – ubili su oko 60 posto stanovnika Kulen-Vakufa i okoline, gradića nastanjen muslimanima, ali i brojnim izbjeglicama Hrvatima iz Boričevca koji nisu otišli put Bihaća.
Žrtve morale slaviti patološke ubojice – partizanske narodne heroje!
Najveći broj ubijanja dogodio se 6. i 7. rujna 1941. godine, nakon ulaska partizana i četnika u mjesto 5. rujna 1941., a lov na ljude trajao je tokom cijelog rujna. Ubijani su svi, od još nerođene djece u utrobama majke do iznemoglih staraca.
Ubijeno je više od 2.200 ljudi, njihova imovina opljačkana, a kuće popaljene. Za smrt nedužnih ljudi nikad nitko nikada nije odgovarao, mada su se vrlo dobro znali ubojice, pljačkaši i palikuće – partizani i četnici iz okolice.
Najodgovorniji za genocid u Ljutočkoj dolini ne samo da nisu nikad odgovarali za svoje nedjela nego su slovili za ugledne i važne osobe u Jugoslaviji: to su bili Jovo Medić, Đoko Jovanić (koji je ubio i 300 Zagrepčana u Gračanima, od toga 60 djece op.) , Nikola Karanović, Slavko Rodić i Milan Žeželj, sve odreda “narodni heroji”.
Svjedočanstva o tome kakvi su monstrumi bili srpski ustanici iz Srba i Drvara:
Svjedočanstvo 1. – Trudnici nožem rasparali utrobu i izvadili živo dijete
“Kad smo bježali na Gečetu, majka je mene vodila onako za ručicu. Ja sam mogao k’o malo onako hodati. Imala je samo mene od djece i bila je trudna. I nas su susreli četnici. Oni su nju ubili, rasporili je i dijete živo iz nje izvadili, a mene ostavili pored nje i otišli nastranu. Drugi su četnici naišli, mene su uzeli za ruku i poveli. I mene su tako vodili. Moj je otac tu kod mosta imao neku aščinicu, to je držao. I valjda, kad sam bio mali, o tome su mi pričali, meni su tu tabani izgorjeli jer su me vodili, a po putu je bilo žara od kuća i štošta što je gorjelo. Doveli su me. Tu je valjda bila žandarmerija i tu me je prepoznala jedna tetka po košuljici. Ona je mene iznijela u Bihać. Onda me je preuzela tamo moja pokojna nena, to je bila očeva mati, kod nje sam i odrastao. Bježeći, u Bihaću su mi ubili oca. Tako sam ja ostao bez roditelja. Ja sam uz pokojnu nenu rastao, završio osnovnu školu i onda sam otišao u Banju Luku u srednju, višu školu i tako dalje. Ja nemam nikakvo sjećanje iz Kulen-Vakufa. Malo se sjećam, kad smo bili u Bihaću, da smo izbjegli u Krajinu na Miostrah i da smo bili u nekoj kući”, priča preživjeli svjedok pokolja, tada dječak Ale Galijašević, čiju su trudnu majku rasporili ustanici.
Svjedočanstvo 2. – Silovanja i klanja žena i djece
Kad su u metežu i uz pratnju ustanika pošli svojim kućama, u Vakuf, svjedok pokolja Abaz Mušeta se sjeća strašnih scena koje do kraja života ne može zaboraviti.
“Išli smo s bare na cestu, polagano krenuli prema Vakufu i kratko nakon toga smo već bili pred Zmićcima. Tišinu remeti jedino pucketanje vatre od gorećeg Vakufa. Odjednom, ne vjerujem svojim očima, vidim na strani prema Havali pored ceste leži zaklana žena u svijetlosivom zaru. Donji dio tijela joj je bio napola gol i uz nju polusjedeći nagnuto malo dojenče koje joj siše lijevu dojku. Prepoznao sam Minu Bojčić, ženu Omerovu.
Skamenio sam se od straha.
To je bila jedna od najstrašnijih scena koju sam vidio u svom životu. Poslije ove grozote počinju se opet nastavljati slične scene kao da gledam nekakav stravičan film. Lijevo i desno uz cestu leže zaklane i izmasakrirane žene i djeca. Pored nas, u suprotnom smjeru promiču pripiti četnici-seljaci i srpske seljanke, također pripite, u pravcu Martin Broda. Svaka je od njih nosila neko sredstvo za ubijanje, a najviše željezne maše, koje inače kod nas služe za poticanje vatre. Te su maše sigurno opljačkane u vakufskim kućama, dućanima i gostionama, gdje su protekli dan i noć pljačkali i pili, što se moglo jasno vidjeti po teturanju.
Opet isto, desno, neposredno uz cestu, na blagoj travnatoj padini prema Havali, na leđima leži mlada, vrlo lijepa, ovalnog lica seljanka u crnoj ličkoj odjeći i bijeloj bluzi ispod crnog jeleka, s crnom maramom na glavi ( mlada Hrvatica iz Boričevca op.) . Donji, prednji dio suknje zabačen prema gornjem dijelu tijela, tako da je do pasa bila gola. S lijeve strane te nesretnice sjedila je curica kovrčave smeđe kose u bijeloj haljinici, okrenuta prema majci, mašući i gestikulirajući ručicama. Dijete je bilo još toliko malo da nije shvatilo da majka umire.
Iz usta i nosa te žene, u ritmu rada srca, ključala je krv. Još je bila živa. To je bila jedna od ličkih katoličkih izbjeglica koje su tog ljeta morale bježati pred četnicima i skloniti se kod nas u Kulen-Vakuf. Očito je bila silovana i onda zaklana”, zapisao je očevidac događaja Abaz Mušeta.
Počinitelji genocida postali ugledne i važne političke osobe u Jugoslaviji
U ubijanju nedužnih žena, posebno trudnica, istakla se mještanka Jeka Ugarković, supruga Milana Ugarkovića. Profesor Mujo Demirović u knjizi Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici napisao je: “Mati pukovnika Ugarkovića, Jeka, ćuskijom je na Vakufskim barama ubila deset žena trudnica! Istovremeno dok su vodili odrasle muškarce, Unom je tekla krv, jer tada je nastalo klanje. U sjećanju su urezana silovanja djevojaka i žena, koja su poslije toga sa odsječenim grudima bacana u vodu. Majke su sa živom djecom skakale u vodu da bi izbjegle silovanje i klanje. (…) Galijašević Ajšu su zaklali, iz nje izvadili dijete, dok je oko nje hodao osamnaestomjesečni sin Ale.”
Jeka Ugarković nikada nije odgovarala za ubojstva koja je počinila. Mještani za nju kažu “da se pravila luda” i zbog toga je nisu dirali. Jedan njezin sin bio je pukovnik JNA i bio joj je dobra zaštita. Živjela je slobodno u Kulen-Vakufu, često se susrećući s djecom i rodbinom žena koje je ubijala i mučila.
Provoditelji genocida u Ljutočkoj dolini uvijek su bili poznati, ali nikad nisu odgovarali za nedjela.
Neki su postali istaknute osobe u političkom i vojnom i privrednom životu SFRJ, zbog čega je i sama pomisao da se kazne za učinjeni zločin bila nemoguća.
Kažu kako je pravda spora, ali dostižna.
Međutim, u ovom je slučaju pravda potpuno izostala i bila je tek utopija i apstraktni pojam. Nekažnjavanje zločinaca i zaborav potomaka žrtvi motivirali su nove zločine i nedjela. Tako su potomci zločinaca iz 1941. godine,p potaknuti pričama svojih predaka, činili zločine 1991. i 1992. godine, ubijajući i progoneći potomke žrtava. Zato, za naše je dobro da pamtimo, da se sjećamo i iz svega izvučemo pouku, jer to je jedan od uvjeta opstanka.
Cijeli tekst i potresna svjedočanstva preživjelih u pokolju u Kulen Vakufu možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa