Veći se dio Armade, a riječ je bila o ljudima, mladićima rođenim između 1966. i 1972. godine (mladići od 19 do 25 godina), uključilo u hrvatski Domovinski rat kad je bilo najpotrebnije, kad najprije većina nije imala dovoljno hrabrosti i drskosti, dovoljno smjelosti te u samoj Oluji kad je bila potrebna golema vojna sila kako bi se istovremeno krenulo oslobađati domovinu iz brojnih pravaca.
Navijačka grupa Armada stup je hrvatstva i domoljubne svijesti, ne samo u Rijeci, već i puno šire po cijeloj Hrvatskoj.
U Rijeci je 1926. godine, još dok je Rijeka bila pod Italijom, osnovan nogometni klub Unione Sportiva Fiumana koji je dvije godine kasnije igrao u talijanskoj Serie A zahvaljujući čemu su na Kantridi gostovali klubovi poput Intera (tada Ambrosiana) i Juventusa.
Preuređeni stadion Kantrida 1935. godine ugostio je slavnu Romu, a u lipnju 1941. godine postala prvak talijanske Serie C.
Dekretom jugoslavenske vlasti klub je ugašen u lipnju 1945. godine, a godinu dana kasnije osnovan je NK Kvarner (danas HNK Rijeka) kojem je pristupila većina igrača Fiumane i koji je počeo igrati na stadionu Kantrida.
Hrvatski nogometni klub Rijeka je osnovan 1946. kao NK Kvarner, nakon što je Rijeka (poznata pod talijanskim nazivom Fiume, do 1945.) prešla iz Italije u Jugoslaviju nakon kraja Drugoga svjetskog rata. Tijekom svojih ranih godina u Jugoslaviji, klub je zabilježio umjerene uspjehe na raznim jugoslavenskim i lokalnim klupskim prvenstvima. Ime je promijenio u NK Rijeka 3. lipnja 1954. i popeo se u Jugoslavensku prvu ligu u sezoni 1957./58. gdje je ostao do sezone 1969./70. kada je pao u Drugu ligu. Novi povratak među prvoligaše uslijedio je u sezoni 1973./74. od kada više nije ispadao.
Najveće uspjehe u svojoj povijesti i jedine trofeje HNK Rijeka je osvojila u kup natjecanjima, dva puta Kup Maršala Tita 1978. i 1979. godine, tri puta Kup Hrvatske 2005., 2006. i 2014. te jedan Superkup Hrvatske. Rijeka je osvojila Balkanski kup 1978. i igrala u završnicama državnih kupova 1987. i 1994. te tri puta bila najbolje plasirani hrvatski klub u prvoj jugoslavenskoj ligi. Ti su uspjesi, uz titule viceprvaka u sezonama 1998./99., 2004./05., i 2013./14. postavili su Rijeku u sam vrh ljestvice najuspješnijih hrvatskih klubova.
U europskim natjecanjima, od Rot Weiss Oberhausena do Standard Liegea, HNK Rijeka je u europskim natjecanjima odigrala 79 utakmica ostvarivši pritom 31 pobjeda, 19 remija i 29 poraza. Najveći uspjesi vezani su uz posljednje dvije sezone kada je momčad pod vodstvom Matjaža Keka dvije sezone u nizu ostvarila plasman u skupinu UEFA Europa lige. Rezultatski, najznačajnije su utakmice protiv Real Madrida, Juventusa i Stuttgarta koje su zlatnim slovim ostale zabilježene u klupskoj povijesti. Riječka euro-avantura počela je 1962. godine pobjedom protiv njemačkog Rot Weiss Oberhausena u tadašnjem Intertoto Kupu.
Armada – prva na braniku Hrvatske u Domovinskom ratu!
Poznata je ljubav Armade za svoju Rijeku. Veći se dio Armade, a riječ je bila o ljudima, mladićima rođenim između 1966. i 1972. godine (mladići od 19 do 25 godina), uključilo u hrvatski Domovinski rat kad je bilo najpotrebnije, kad najprije većina nije imala dovoljno hrabrosti i drskosti, dovoljno smjelosti te u samoj Oluji kad je bila potrebna golema vojna sila kako bi se istovremeno krenulo oslobađati domovinu iz brojnih pravaca, piše Novi list.
Gdje su nestali svi, upitala je u čudu profesorica riječke Kemijske škole rijetke učenike koji su joj se na samom početku školske godine 1991./1992. pojavili na nastavi. A od iznenađenja praznih klupa još ju je više zaprepastio odgovor – otišli su ispratiti Božota! Gdje, kako, zašto krenula je bujica pitanja? Pa, u Liku profesorice, Božo je otišao u rat!
I ma koliko sve zajedno zvučalo poprilično nestvarno jer Dejan Božić zvani Božo imao je tek nešto više od 17 godina, bilo je apsolutno istinito: kao i velik broj njegovih dobrih prijatelja, najodanijeg jezgra Armade, otišao je kao dragovoljac put ratišta. Put ostvarenja hrvatske slobode. Na razne se strane Armada tad razišla, najviše prema Gospiću gdje su dobili položaj u Bilaju. Na najtežem, najisturenijem i svakako najpogibeljnijem dijelu tog ratišta. Vrebac, Barlete, Počitelj, Ornice, Čitluk i zloglasni Medak, snažno četničko uporište.
– Ma da, bilo je gadno jer niti je bilo dovoljno ljudi, niti je bilo dovoljno naoružanja. Svoju sam prvu uniformu i oružje kupio sam, svojim novcem. I ne samo to, prvi je put za to saznala moja mama tako da me je dobro nategla za uši, otela mi uniformu i rekla: mulac jedan, nikud ti ne ideš! Uzalud, nabavio sam sredstva za još jednu odoru konačno krenuo put Like, sjeća se Božo, danas profesionalni vatrogasac i predsjednik Kluba navijača Armada, prvih dana rata.
Gospić je gorio u okruženju, rujanske slike glavnog grada Like te ’91. godine nisu davale baš neku nadu da i on neće pasti u četničke ruke kao što se to dogodilo Udbini, Gračacu, Lovincu, svim onim ličkim gradovima iz kojih su Hrvati natjerani u bijeg, dok je njihove posjede i imovinu otela »Krajina«.
– To je bilo vrijeme kad se prije svega razmišljalo srcem. Nije kod nas u Armadi bilo dvojbi, premišljanja ili vaganja smislenosti odluke o odlasku u rat. Ne, zov obrane Domovine bio je jači od svega. Tražilo se samo način kako doći do oružja i krenuti put najugroženijih dijelova Hrvatske. Dio se ljudi otputio prema istoku Slavonije, najveći broj nas u Liku. Bilo je naših ljudi tih ljetnih dana 1991. godine u Tigrovima, u dragovoljačkim HOS-ovim bojnama, ma svugdje gdje je trebalo – priča Božo.
A trebalo je itekako jer velik je dio Hrvatske zastao u šoku od siline brutalnosti ujedinjenih snaga agresora. JNA i brojne paravojne formacije nadirale su u Hrvatsku sa svih strana. Padali su pod okupaciju rubni teritoriji Hrvatske. A u rat, osim onih kojima je došao na kućni prag, išli su samo najsmjeliji dragovoljci. Kad je Rijeka u pitanju, bilo ih je nemalo, no posebno plijeni pažnju da je u dragovoljačke postrojbe ušla praktično cijela Armada.
A onda su, »svojim kanalima« kako ističu, dočuli kako se sprema bitka svih hrvatskih bitaka, ona za vraćanje Hrvatske u njezine zakonom utvrđene granice. Odmah su, opet kao dragovoljci jurnuli put ratišta, većina u Liku. I opet su, kako to Pirgo ponosno ističe, obavljali izviđačke djelatnosti, otvarali put drugima.
– Bilo je nas iz Armade svugdje, a mi smo konkretno krenuli pravcem Lički Osik – Udbina, pa na područja oko Kulen Vakufa i Martin Broda. Ma došli smo mi i nakon Sanskog Mosta i nadomak Banja Luke, a onda nam je poručeno – dosta. Vraćaj se u Hrvatsku – sjeća se Oluje Pirgo, vjerni navijač Rijeke i član najvjernije Armade.
Svo Armadi u Domovinskom ratu pročitajte u članku PRIČA o DRAGOVOLJCIMA IZ ARMADE ‘Bilo je to vrijeme kad j mozak radio srcem’
Bijele duše: povijest HNK Rijeke
Vjerna Armada – stup hrvatstva u Rijeci
Tekst se nastavlja ispod oglasa
