Prije nego krene snimati svaki novi projekt, Steven Spielberg za zagrijavanje obavezno pogleda nešto od Akire Kurosawe, od kojeg još uvijek može nešto naučiti. Najčešće je to “Sedam samuraja“, najbolji film u povijesti po mnogim filmskim kritičarima.
Tijekom njegova “zlatnog razdoblja“, koje je trajalo od 1948. i “Pijanog anđela“ do 1965. i “Crvenobradog“, Kurosawa je stvorio nisku žanrovski najrazličitijih filmova (socijalne drame, “noir“ krimići, povijesni epovi…) u kojima je demonstrirao savršen osjećaj za realizam, pa i naturalizam primjetan u talijanskom neorealizmu.
Kiša, suša i vjetar bili su takoreći materijalno opipljivi u Kurosawinu bogatu autorskom svijetu, kao i beskrajno blato po kojem su gacali njegovi protagonisti, ostavljajući “rijeke krvi” i “planine mrtvih iza sebe”. Za Japanca, vrlo temeljita u deskripciji mjesta i vremena radnje, govorili su da je prvi pokazao “potencijal nasilnih slika na ekranu“.
Kurosawa je dobio počasnog Oscara 1990. godine za “kinematografsko postignuće koje je inspiriralo, oduševilo obogatilo i zabavilo publiku te utjecalo na filmaše diljem svijeta“. Inače, Kurosawa je bio samo jednom nominiran za naj-redatelja (“Kaos“), a jedinog Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma dobio je njegov “Dersu Uzala“ (nominaciju je imao i “Kagemusha: Sjena ratnika“).
Nagrade:
1951. – Zlatni lav na Venecijanskom filmskom festivaluza Rašomon
1951. – Počasni Oscar: Najbolji strani film za Rašomon
1955. – Srebrni lav na Venecijanskom filmskom festivalu za Sedam samuraja
1975. – Oscar za najbolji strani film – Dersu Uzala
1980. – Zlatna palmana Filmskom festivalu u Cannesu – Kagemusha – vojskovođin dvojnik
1982. – Zlatni lav za životno djelo na Venecijanskom filmskom festivalu
1984. – Legija časti
1990. – Nagrada Fukuoka Asian Culture
1990. – Oscar za životno djelo
2006. – Počasna nagrada 10. iranskog filmskog festivala
