Riječani proslavili zaštitnika nadbiskupije sv. Vida

Središnje euharistijsko slavlje na Trgu riječke rezolucije, mjestu na kojemu se nalazi najstariji uklesani lik sv. Vida iz 1509. godine, predvodio je 15. lipnja vojni biskup u BiH Tomo Vukšić, koji je poručio da su opstanak i napredak na putu ljudskoga rasta i kršćanskoga posvećenja mogući ako poput sv. Vida ostanemo čvrsto uz jedinoga Boga te slijedimo Isusov primjer i nauk.

15. lipnja sveti Vid – zašto se Rijeka na hrvatskom zvala “Rika svetoga Vida”?

Riječani su 15. lipnja svečano proslavili blagdan svog nebeskog zaštitnika sv. Vida. Središnje euharistijsko slavlje na Trgu riječke rezolucije, mjestu na kojemu se nalazi najstariji uklesani lik sv. Vida iz 1509. godine, predvodio je vojni biskup u BiH Tomo Vukšić u suslavlju s biskupima Riječke metropolije, krčkim Ivicom Petanjkom, gospićko-senjskim Zdenkom Križićem, porečkim i pulskim Draženom Kutlešom, umirovljenim Ivanom Milovanom, pomoćnim zagrebačkim Ivanom Šaškom te riječkim nadbiskupom i metropolitom Ivanom Devčićem, koji je uputio pozdravnu riječ. Riječanima je čestitao blagdan nebeskog zaštitnika te podsjetio na 15. obljetnicu pohoda sv. Ivana Pavla II. Rijeci, milosnih dana kojih su se Riječani ove godine u lipnju prisjećali. Tijekom svog boravka u Rijeci Sveti Otac nas je poticao da budemo dostojni svoga kršćanskog imena i poziva. Bili su to dani ponosa i sreće i siguran sam da sada imamo pouzdanog zagovornika na nebu, kazao je nadbiskup Devčić. U nastavku je uputio pozdravnu riječ mons. Vukšiću i braći biskupima, svećenicima, predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović koja je sudjelovala u procesiji i misi, kao i članovima gradske vlasti i predstavnicima ostalih vjerskih zajednica koje djeluju u gradu na Rječini, piše IKA.

Sveti Vid pokazao je koliko voli Isusa, kazao je na početku propovijedi mons. Vukšić i vjernike u nastavku upoznao s okolnostima u kojima je taj svetac živio i bio mučen. Radi se o svecu koji je, prema crkvenoj tradiciji, 303. godine mučeničkom smrću potvrdio svoju vjeru u jednoga Boga i posvjedočio svoju pripadnost Kristu. Bio je osuđen na smrt jer je odbio iskazati štovanje lažnim božanstvima i time zanijekati svoju kršćansku vjeru u jedinoga Boga, što su od njega tražili predstavnici ondašnje vlasti. S tim u vezi, blagdan mučenika jest uvijek svetkovina vjernosti. Vjernosti kršćanskom identitetu. Blagdan vjernosti evanđeoskim vrednotama u svakodnevnom životu. Svetkovina vjernosti Kristu mučeniku. Dapače, svetkovina samoga Isusa Krista mučenika. Važno je naglasiti da nas ne nadahnjuje njihova patnja, nego njihova vjernost, koju nije mogla omesti ni najveća patnja, koju su ono svojom vjernošću posvetili, kazao je propovjednik.

„S druge strane, svaki svetac, kao i blagdan kojim ga se spominjemo, za nas vjernike uvijek je dokaz da je svetost moguća. Ponekada, istina, do nje se dolazi uz vrlo visoku cijenu, ali je moguća, jer očito postoje heroji vjere koji su to dokazali.

Mučenici i sveci su stoga, na našem putu uspinjanja prema nebesima, kao znakovi pored puta na strmoj, napornoj i ponekada vrlo zahtjevnoj planinarskoj stazi, koja nije bez izazova i opasnosti. Kao takvi, oni na našim životnim hodnjama nepogrešivo pokazuju pravi put i samo ih treba slijediti do cilja. Također, oni su svjedoci, da je moguć prolaz do uzvisine, koja se zove svetost. I ništa manje važno, oni su dokaz svima, koji krenu za njima, da su tim putom neki već prošli.”

Propovjednik je u nastavku istaknuo da smo na putu čovjekova uspinjanja prema vječnom spasenju, svjedoci da, kao i na običnom planinarskom uspinjanju, vjernik nailazi na opasnosti, koje obično dolaze ili iz okoline ili iz čovjekove nutrine. Jedno su napasti svijeta, a drugo su slabosti čovjekova duha i tijela. No, bez obzira kako pojedinačno nazivali sve te zamke, koje vjernika na njegovu putu posvećenja mogu odvesti na stranputicu, sve su one, kao i u vrijeme svetoga Vida, i danas na duhovnom području svodive na mogućnost podlijeganja izazovu, da se obožava ili kruh ili eros ili vlast.

„Stoga je posvema opravdano postaviti pitanje: Jesu li čudna božanstva starih religija posvema nestala iz života ljudi? Jesu li možda na neki način prisutna u životu i ponašanju nas ovdje okupljenih? Odnosno, je li ih suvremeni čovjek i kršćanin posvema prestao obožavati? Ili, možda barem neka od njih u određenom smislu preživljavaju i još uvijek bivaju obožavana?”

Kao odgovor mons. Vukšić potaknuo je vjernike da se zapitaju što im znače: ljepota, mudrost, trgovina, putovanje, sreća, ljubav, moć i vlast, radost i blagostanje, vino i veselje, hrana i užitak, plodovi zemlje, more, berba i obilje, pravda, čast i slava? Gdje ih postavljamo u odnosu prema pravomu Bogu i kako ih vrednujemo u svom životu? „Kad se promatra ljude naših dana, a među njima i one koji sebe nazivaju kršćanima, nije teško uočiti da, Bogu hvala, postoje brojni koji se, poput svetoga Vida, uvijek ispravo klanjaju jedinomu Bogu, a sve drugo razborito prihvaćaju i koriste samo kao korisna sredstva na svom putu ljudskoga rasta, društvenoga razvitka te kršćanskoga posvećenja sebe i svijeta. Postoje, međutim, i danas također oni koji, kao u staroj mnogobožačkoj religiji, sebe smatraju ateistima, jer ne priznaju jedinoga Boga, a istodobno su, po svom ponašanju, na neki način poput religioznih politeista, jer se na razini pojavnoga klanjaju spomenutim vrednotama ovoga svijeta, tako da im je njihovo postignuće konačno osmišljenje postojanja i zadnji cilj djelovanja te ih, ustvari, tako obožavaju. A možda se neki od takvih nazivaju čak i kršćanima, i to im ne smeta, jer su sve svoje religiozno sveli na socijalnu religiju, kulturnu pripadnost i protokol.”

Dodao je da je u vrijeme svetoga Vida postojao paradoks, da su neki ljudi istodobno bili uvjereni da postoji samo jedan pravi Bog, a u svojoj religioznoj praksi ponašali su se kao politeisti. I, koliko god to kao pojava bila neobično, i ta vrsta ljudi još traje, jer postoje i danas oni, koji negdje u sebi znaju i prihvaćaju, da postoji jedan Bog, ali istodobno su žrtve svojih slabosti i posrću pred izazovima vrednota ovoga svijeta, tako da im se u nekim trenucima klanjaju više negoli jedinomu Bogu. Oni bi sve vjersko sveli na običaj, koji ne obvezuje.

Zaključujući propovijed istaknuo je da nam je sveti Vid znak pored našega životnog puta. Znak, koji opominje, ohrabruje i usmjerava. Znak koji propituje savjest i budi nadu. Znak koji potvrđuje, da su vjernost jedinomu Bogu i osobna svetost moguće u svako vrijeme. Također i u naše vrijeme. Također u Rijeci. Znak koji upozorava da su spomenute vrednote ovoga svijeta potrebne kao sredstva, ali da s njima treba razborito kao s lijepom morskom vodom jer: što god je više ima i što se u nju dublje ulazi, sve je sve opasnija; i što god ju se više pije, sve se više žeđa.

Opstanak i napredak na putu ljudskoga rasta i kršćanskoga posvećenja bit će nam mogući ako, poput svetoga Vida, ostanemo čvrsto uz jedinoga Boga te ako slijedimo Isusov primjer i nauk, zaključio je mons. dr. Vukšić.