7. travnja 1941. Rat za Jugoslaviju – vojnička katastrofa šokirala svijet koji je vjerovao u ukorijenjene mitove o srpskoj vojsci

javno vlasništvo

Kako je jugoslavenska vojska prije Drugoga svjetskog rata imala velik ugled,
stvoren na temelju zasluga srpske vojske u Prvome svjetskom ratu na pobjedničkoj strani, strašan i brz poraz 1941. izazvao je u mnogih promatrača u svijetu šok i nevjericu. Srbi su odmah počeli tražiti krivce za svoju vojničku katastrofu, a omiljena meta kao i uvijek bili su – Hrvati.

Već drugog dana napada na Jugoslaviju, 7. travnja 1941., izvedena je velika mobilizacija. Brojnost Jugoslavenske kraljevske vojske je bila oko 1.200.000 vojnika u trenutku njemačkog napada. Zanimljivo je da je upravo tadašnja južna Srbija bila prva napadnuta, a Niš i Skopje pali su gotovo bez borbe. Srpski su vojnici bacili oružje i predali se, a tu krivnje Hrvata nije bilo.

 

Još za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su nacionalisti često tvrdili da je izdaja Hrvata i drugih nesrpskih naroda glavni razlog brzog sloma Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom
ratu 1941. Iako je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) oštro osuđivala takve teorije, potkraj komunističke vlasti te su ideje prihvaćene u dijelu tadašnje srpske historiografije i hitro upotrijebljene u velikosrpskoj propagandi radi diskreditacije nesrpskih jugoslavenskih naroda. U radu je pokazano kako takav prikaz uzroka jugoslavenskog poraza ne odgovara istini.

Pravi uzroci poraza Kraljevine Jugoslavije leže u lošoj dugoročnoj vanjskoj i obrambenoj
politici te neadekvatno riješenim civilno-vojnim odnosima. Neriješeno nacionalno pitanje
hrvatskog i drugih jugoslavenskih naroda pridonosilo je jugoslavenskoj slabosti, no nije
jedini niti glavni uzrok propasti Kraljevine Jugoslavije, piše Goran Hutinec u svom znanstvenom radu HISTORIOGRAFIJA O UZROCIMA PORAZA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE U TRAVANJSKOM RATU 1941. – nastavak rata drugim sredstvima.

 

Kraljevina Jugoslavija uvučena je u Drugi svjetski rat 6. travnja 1941. godine napadom
Njemačke i njenih saveznica na Beograd i položaje jugoslavenske vojske u Makedoniji,
što je bio rezultat odluke Hitlera da uništi Jugoslaviju i na taj način je kazni zbog
puča koji je u Beogradu 27. III. 1941. izvela grupa časnika jugoslavenske vojske, a
koji je Hitler smatrao uvredom Njemačkoj i sebi osobno.

Iako nova jugoslavenska vlada pod generalom Simovićem nije otkazala članstvo Jugoslavije u Trojnom paktu (kojem je pristupila 25. III. 1941.), Hitler je držao da se ona državnim udarom svrstala u antinjemački tabor. Zbog toga je, u želji da prije predstojećeg napada na Sovjetski Savez osigura južni bok europskog prostora svrstavši ga pod njemačku dominaciju, zapovjedio proširenje plana napada na Grčku – predviđenog za početak travnja – istodobnim udarom na Jugoslaviju s ciljem njenog potpunog vojnog i političkog
uništenja.

Napad je započeo u ranim jutarnjim satima bombardiranjem Beograda i napadom
njemačkih oklopnih jedinica smještenih u Bugarskoj na položaje jugoslavenske vojske
u Makedoniji (tada zvanoj južnom Srbijom). Vlada i Generalštab Kraljevske
jugoslavenske vojske su već prvoga ratnog dana izgubile vezu s operativnim jedinicama
i nadzor nad njima, a otpor na jugu zemlje slomljen je u nekoliko dana.

Njemačke snage su već 7. IV. zauzele Skoplje presjekavši jugoslavenskoj vojsci vezu s Grčkom.

Dan kasnije, 8. IV., njemačka vojna sila prešla je u napad i na drugom pravcu – iz
Bugarske preko Niša prema Beogradu. I na tom pravcu napada jugoslavenske trupe
nisu mogle zaustaviti njemačko nadiranje te su 9. IV. Nijemci osvojili Niš i nastavili
napredovanje prema Beogradu.

Desetog travnja u navalu je prešla i njemačka oklopno-mehanizirana grupacija iz
Mađarske koja je prethodnih dana uspjela uspostaviti mostobrane na južnoj obali
Drave, i već istog dana njemačke prethodnice su stigle do Zagreba.

Istog su dana u Zagrebu ustaše proglasile Nezavisnu Državu Hrvatsku, što je povećalo rasulo i kaos koji je tih dana vladao u Jugoslaviji. Beograd je pao u njemačke ruke 12. IV., kada je jedna mala skupina vojnika Waffen-SS ušla u grad i zauzela njemačku ambasadu.
Jedinice jugoslavenske vojske, koje su još pružale otpor, povlačile su se prema
planinskim predjelima Bosne, no vlada je 14. travnja uvidjela da je daljnji otpor nemoguć. Članovi vlade pobjegli su zrakoplovima preko Grčke u britanski Egipat, a
predstavnici jugoslavenske vojske potpisali su kapitulaciju 17. travnja 1941. (Zelenika,
1951.; Vojna enciklopedija, 1970).

Kako je jugoslavenska vojska prije Drugoga svjetskog rata imala velik ugled,
stvoren na temelju zasluga srpske vojske u Prvome svjetskom ratu, tako brz poraz
izazvao je u mnogih promatrača šok i nevjericu. Zbog toga je i ubrzo nakon poraza i okupacije Jugoslavije započela potraga za krivcima odgovornima za takav rasplet
događaja. Nađeni su na mnogim mjestima – od vlade, vojnog vrha i vladajućih
političkih stranaka, do petokolonaša, sabotera i izdajnika iz redova manjinskih naroda.
U tim teorijama česte su optužbe da su Hrvati bili ključni faktor jugoslavenskog
poraza, i te su se teorije s vremenom ukorijenile u jugoslavenskoj, ali i stranoj
historiografiji.

Izvadak iz znanstvenog rada Gorana Hutineca, a cijeli znanstveni rad možete pročitati ovdje: HISTORIOGRAFIJA O UZROCIMA PORAZA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE U TRAVANJSKOM RATU 1941. – nastavak rata drugim sredstvima

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr