Taj naziv Vojna Krajina nema baš nikakve veze sa samoprozvanim „Srbima krajišnicima“, osobito u nekakvom etničkom smislu ili, ne daj Bože, u smislu naziva za „srpke zemlje“.
Ali taj naziv je u velikosrpskoj svijesti toliko zlorabljen da je prilikom napada, okupacije i genocida nad Hrvatima tih krajeva u Domovinskom ratu, taj kraj osvojen i od Hrvata etnički očišćen nazvan – SAO Krajina.
Kako su Srbi iz Knina, Obrovca i Benkovca postali u međuvremenu „krajišnici“ nitko živ ne zna (osim agresivnom svetosavskom promidžbom unifikacije i ujedinjenja srpskog pučanstva Hrvatske pod jednu velikosrpsku kapu), jer su krajišnici povijesno bili Hrvati Varaždinci, Koprivničanci, Brođani i Zemunci, ali Srbi iz Knina – nisu!
Na današnji dan 8. lipnja 1871., kada je prestala višestoljetna opasnost od imperijalnih osvajačkih Turaka, car Franjo Josip I. ukinuo je Vojnu Krajinu, dio hrvatske zemlje koji je bio obrambeni pojas Habsburške monarhije i cijele Europe. Vojna Krajina je usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskog Sabora razvojačena tek dvije godine kasnije.
A 1881. godine Hrvatski Sabor je donio odluku o ponovnom sjedinjenju Vojne Krajine s maticom Hrvatskom.
Vojna krajina bio je naziv za pogranično područje Habsburške Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, a poslije je preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata – obrambenog pojasa Europe protiv Turaka.
Zbog toga se od početka 16. stoljeća u Hrvatskoj gradi vojno-krajiški obrambeni sustav, a tu je najveću ulogu imao krajiški vojni zapovjednik Hrvat Ivan Lenković. On je ustrojio dvije krajine: Hrvatsku krajinu i Gornjoslavonsku krajinu poznatiju kao Varaždinski generalat.
Taj obrambeni pojas bio je dug 1750 km i sezao je čak do Crnog mora. Dijelila se na Hrvatsko-slavonsku, Banatsku i Sedmogradsku (Erdeljsku) krajinu. Hrvatsko-slavonska vojna krajina bila je najzapadniji i najstariji dio cjelokupne Vojne krajine. Nastala je i razvila se kao zasebna vojnoobrambena institucija u XVI. st. i kao takva održala se sve do konačnoga razvojačenja 1873. i ponovnoga sjedinjenja s civilnom Hrvatskom 1881. godine.
I taj naziv Krajina nema baš nikakve veze sa samozvanim „Srbima krajišnicima“, osobito u nekakvom etničkom smislu ili, ne daj Bože, u smislu naziva za „srpke zemlje“.
Dio tog pojasa su bili i čisto hrvatska etnička područja kao: Varaždin, Koprivnica, Đurđevac, Križevci, dok recimo Knin i Benkovac nisu.
Kako su Srbi iz Knina, Obrovca i Benkovca postali u međuvremenu „krajišnici“ nitko živ ne zna (osim agresivnom svetosavskom promidžbom unifikacije i ujedinjenja srpskog pučanstva pod jednu velikosrpsku kapu), jer su krajišnici bili Hrvati Varaždinci, Koprivničanci, Brođani i Zemunci, ali Srbi iz Knina i Gračaca – nisu!
Ali taj naziv je u velikosrpskoj svijesti toliko zlorabljen da je prilikom napada i okupacije Hrvatske u Domovinskom ratu, osvojen i od Hrvata očišćen dio nazvan – Krajina.
Pa su ustanak u Hrvatskoj već 1941. digli ‘Krajišnici’, a pod istim nazivom su ‘Krajišnici’ postavili balvane na ceste već 1990., te vrlo brzo počeli ubijati ljude i započeli pravi rat s ciljem pripojenja fantomske ‘Krajine’ Srbiji.
Dakle, točna je tvrdnja da je Vojna krajina bila odvojena i neintegrirana u društvo civilne Hrvatske. No, to nema veze sa srpskom etničkom identifikacijom koju većina stanovnika Vojne krajine dugo nije ni imala, a o povlasticama iz „Vlaških statuta“ koji su trajali samo stotinjak godina se odavno nije moglo govoriti jer su ukinuti 1737. godine.
Svoj Vlaški statut je donio Hrvatski sabor 1629. godine da bi primirio Vlahe (današnje Srbe), koji su se bunili i odbijali platiti dadžbine hrvatskoj vlasteli i ucjenjivali je prelaskom na tursku stranu. Po nagovoru krajiškog zapovjedništva i pravoslavne crkve odbili su taj zakon i zahtijevali su potvrdu kraljevskih povlastica iz 1627. godine.
Godine 1630. unatoč odluci Hrvatskog sabora Ferdinand II. je izdao Vlaški zakon (Statuta Valachorum) u kojem Vlasi naseljeni u Križevačkoj, Koprivničkoj i Ivanićkoj kapetaniji (zapaziti mjesta povlastica i usporediti s mjestima ‘krajiške pobune’ 1990. godine) zadržavaju svoje povlastice, koje su imali u Osmanskom Carstvu.
Sam naziv „Vlaški statuti“ jasno govori o narodnom etničkom korpusu pod imenom Vlasi, a ne Srbi.
Teritorijalno zaokruživanje Hrvatske, koje je u cjelini formalno dovršeno u doba postojanja dualne monarhije, počelo je oslobađanjem većeg dijela Slavonije i Dalmacije koncem 17. i početkom 18. stoljeća, a nacionalna je integracija Hrvata uznapredovala tek u poslije napoleonskom razdoblju, pred sam Ilirski pokret u 19. stoljeću kada se formira moderna hrvatska nacija.
A dio tog nacionalnog procesa bila je i integracija višestoljetnog obrambenog pojasa Vojne Krajine od Senja do Zemuna pored Beograda u hrvatski državni teritorij.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
