Na današnji dan 8. veljače 1232. papa Grgur IX. formalno je osnovao inkviziciju i propisao postupke prema ispitanicima za herezu. Oko te katoličke institucije stoljećima su kružile mnoge priče, a osobito ih je namjerno poticala engleska politika radi suzbijanja svjetske dominacije katoličke i neprijateljske Španjolske, te kasnije protestantizam i prosvjetiteljstvo zbog same mržnje i utjecaja Crkve. Što je vrijeme odmicalo, priče su dobivale mitski karakter koji je bio daleko od istine. Priče o milijunima mrtvih su izmišljeni mitovi koji s vremenom poprimaju ponavljanjem uvjerenje da su istina.
Mnogo više mrtvih, i to mnogo kasnije od pojave inkvizicije u „naprednijem novom vijeku“, bilo je u vjerski fanatičnim procesima i progonima protiv vještica u protestantskim dijelovima Europe i Engleskoj.
Humani zatvor – revolucionarno djelo Rimske inkvizicije
Zatvori u Europi su do pojave Rimske inkvizicije bila prava mučilišta u kojima je prosjek života bio 3 godine. Zbog toga, i vjere u vječni život, mnogi zatvorenici su radije pristajali na smrtnu kaznu nego na zatvorsku. Humani zatvor suvremenog tipa revolucionarno je djelo Rimske inkvizicije: zatvorenik je imao pravo na stol i krevet, mogućnost kupanja, dva puta tjedno promjenu posteljine, drva za ogrjev, čistu odjeću, brijača i redovita tri obroka!
To je bilo nepojmljivo za tadašnji svijet.
To je bilo toliko humano da je ogorčilo svjetovne vlasti jer su zatvori bili do tada prava mučilišta. Na zatvorenike svjetovne vlasti nisu htjeli trošiti ni novca ni milosti. Sličan humani tretman u zatvorima gotovo nikada kasnije nije dostignut u povijesti svijeta, a osobito neljudski tretman prema zatvorenicima imala je stotinama godina kasnije Francuska revolucija, razne građanske revolucije 19. i 20. stoljeća, te suvremene diktature nacizma i komunizma.
Ozbiljna historiografija – objašnjava povijesne pojave bez osude i etiketiranja
„Ako se zadovoljimo time da prošlost osudimo, osuđujemo sebe presudom da je nismo razumjeli“ – riječi su profesora Goldmana s Katedre za povijest Sveučilišta u Oxfordu u izvrsnoj studiji Tajna inkvizicije… To bi trebali pročitati mnogi vrli hrvatski povjesničari opterećeni neznanstvenom pristupom i ostrašćenom ideologijom.
Promatrati inkviziciju izvan vremena i prostora je posve nekorektno i nepodložno znanstvenoj korektnosti. Ozbiljna historiografija objašnjava, a ne etiketira i osuđuje kao što je često slučaj u Hrvatskoj. Nijedna pojava se ne smije mjeriti mjerilima sadašnjosti, jer će i sama naša generacija i pojavnosti sadašnjice tek biti propitkivane od budućih generacija koje će možda biti sablažnjene pojedinim moralnim pitanjima koje su danas „normalne“ kao napr. prekid života djeteta u utrobi majke, megakorporacijska globalizacija, istospolni brakovi, opće raširena i prihvatljiva prostitucija, pornografija i slično.
Srednji vijek nije bio pluralističko društvo kakvo mi danas poznajemo. Umjesto individualizma i relativizma vladalo je jedinstvo čiju je duhovnu podlogu činilo – kršćanstvo. Crkva je bila temelj zapadne civilizacije i svjetlo u većini područja života od obrazovanja, karitativne skrbi, vladavine prava, znanosti, etike, filozofije, osnivanja sveučilišta, graditeljstva, osnivanja bolnica i ubožnica pa sve do svih vrsta umjetnosti.
Hereza – opasnost za državne vlasti
Prvi heretički procesi u povijesti vođeni su od strane države, a ne crkve, posebno u bizantskom dijelu carstva pod carom Justinijanom u 6. stoljeću. Mjere protiv heretika poduzimala je svjetovna vlast ne želeći nikakvih previranja u svom carstvu koja su bila na temeljena kršćanskoj podlozi i jedinstvu. Krivovjerje se smatralo državnom veleizdajom i opasnošću za državni mir, a hereza smatrana napadom na državnu vlast.
Pojava katarske hereze u 13. stoljeću bila je tolika da je papa Grgur IX. htio uzeti lokalnim biskupima, često povezanim sa lokalnim vlastodršcima, pravo u ispitivanju heretika. Zbog toga je inkvizicija (što zapravo znači „istražitelj“) povjerena redu dominikanaca. Inkvizitor, tj. istražitelj, morao je biti osoba posebnog kova: star najmanje 40 godina, magistar teologije široke crkvene, pravne, teološke i filozofske naobrazbe, razborit, moralan i neporočan.
Smisao inkvizicije bio je vraćanje heretika u Crkvu, a ne njihova smaknuća. Zbog toga bi heretik najčešće bio osuđen na pokoru poput nošenja velikog križa oko vrata, hodočašća u neko svetište, javnu pokoru ili nešto slično. Tako je završavala većina inkvizicijskih procesa. Tek onaj tko se nije htio odreći hereze bio bi predan svjetovnoj vlasti koja bi uglavnom heretika osudila na smrt. Zloglasni inkvizitor iz romana Umberta Ecca Bernard Gui imao je svega 5% takvih slučajeva, ukupno 42 u oko 930 slučajeva. U središtu katarstva, Carcasonneu, doneseno je 278 presuda inkvizicije od kojih je velika većina bila „hodočašće u svetu zemlju“.
Španjolska i Rimska inkvizicija – prešućena istina
Što se tiče Španjolske inkvizicije, ona se događala sto godina kasnije u vrijeme kada je taj poluotok bio nakon više stoljeća oslobođen od muslimana. Španjolskoj je nedostajao identitet pošto je poluotok bio sastavljen od raznih naroda (potomaka Kelta, Ibera, Feničana, afričkih Maura, Gota i dr.), vjera (kršćanstvo, islam, židovstvo, obraćenici). Tamo je došlo i do progona Židova, što su već prije učinili Francuska i Engleska krajem 13. i početkom 14 st., a što se namjerno prešućuje. Poseban problem bili su Marrani, konvertirani Židovi za koje sumnjalo da su lažni kršćani. Bojeći se „unutarnjeg neprijatelja“, španjolski kraljevski par je htio uvesti „državnu religiju“ kao stožer njihovog svjetskog carstva od Filipina preko Južne Amerike do Kalifornije. Prostor nam ne dozvoljava detalje, ali treba spomenuti da je 2004. uvidom u Vatikanske arhive utvrđeno 44.647 inkvizicijskih procesa u preko 200 godina (u prosjeku 200 godišnje) sa samo 1,8% smrtnih presuda! Nikakvi milijuni žrtava!
Za kraj, treba reći, da „zloglasna“ Rimska inkvizicija pripada tzv. „svijetlom Novom vijeku“ kao i spaljivanje vještica, za razliku od samoproglašene tame srednjovjekovlja prosvijećenih lažnih humanista i modernista. Ona je prvenstveno bila u službi protureformacije i u svakom slučaju veliki napredak ne samo u humanosti prema zatvorenicima, već i u pravnim postupcima od samih istraga do sudova. Nije dopuštala mučenje, što su mnoge zemlje zapadne civilizacije dozvoljavale sve do nedavno, baš poput rasne segregacije i robovlasništva. Literatura protiv Rimske inkvizicije nastala je i održavana u protestantskim krugovima, kao i legende koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću.
Nakon otvaranja Vatikanskih arhiva inkvizicija je dobila novo svjetlo. Papa Ivan Pavao II. je 1998. tražio oprost za sve pogreške Crkve na tom području gdje je Crkva svakako i griješila.
Ovaj tekst nema namjeru braniti inkviziciju, već pokazati i drugu stranu medalje nepoznate širokoj javnosti, a koja treba biti podvrgnuta znanstvenoj i javnoj raspravi, kao i mnoge druge teme iz prošlosti koje se zloupotrebljavaju od ideološki zanesenih pojedinaca, grupa i političkih elita.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
